Na hrvatskoj književnoj sceni Ines Hrain već je više od deset godina i iza sebe ima tri romana “za odrasle” (Najdeblja, Sjajni je bal i Kolagen), no sad je s četvrtim krenula drugim smjerom i napisala svoj prvi roman za mladež, Pusti otok.

Zašto sad ta prekretnica u vašem spisateljskom radu? Jeste li se možda zasitili provokativnih tema poput onih u Kolagenu...?

- Moja prva tri romana tematski su vezana uz žene i govore o njihovu mjestu u današnjem urbanom svijetu. Dotaknula sam problematiku debelih, rastavljenih, slobodoumnih žena, lezbijki, promiskuitetnih, vjernih, onih koje vole popiti, onih koje ne piju te religioznih i ateistica. Teme u romanima zapravo nisu namjerno provokativne, nego je sam život provokativan, i tužan i sretan, pa moji romani opisuju realnost koja nas okružuje. Čitatelji mi se svakodnevno obraćaju smatrajući da su prepoznali ovog ili onog iz romana... Pisala sam ih prema vlastitim iskustvima i iskustvima ljudi oko mene. Pa ako sam se zasitila provokativnih tema, to je samo znak da sam se zasitila životnih nedaća koje svakog dana uočavam. I malo pobjegla u svijet bezbrižnih mladih ljudi, na Pusti otok.

Što općenito mislite u hrvatskoj književnosti nekad i danas. Postoji li u nas tzv. žensko pismo ili je to medijska, kritičarska izmišljotina, kako bi se ženske autore svrstalo “u geto”, u neku žanrovsku ladicu?

- Svojedobno sam čitala Zagorkin životni put, na svakom koraku bila je ismijavana i zapostavljana kao žena. A to i nije bilo toliko davno. Istina je da su tad svijetom znanosti i književnosti drmali samo muškarci. No danas je to nevažno. Ne bih rekla da postoji 'žensko pismo'. I žene i muškarci pišu krimiće, SF, ljubavne priče... Osobno nisam neka feministica ni borac za ženska prava, jer nikad nisam osjetila da su mi bilo kakva prava ugrožena. Dapače, baš suprotno, puno puta sam negdje imala prednost zbog toga što sam žena. Moguće je jedino da su u nas muškarci prodorniji, primjećujem da su od hrvatskih pisaca ipak više prevođeni muški autori. To je zato što stranci još nisu otkrili potencijal koji leži u peru hrvatskih ženskih pisaca.

Niste profesionalna književnica, radite kao učiteljica razredne nastave, pa u svezi s tim pitanjem kako je to u Hrvatskoj biti književnica i učiteljica istovremeno, i pritom još živjeti u Varaždinu?

- Moram reći da je živjeti u Varaždinu prekrasno. No ipak bih se rado svake godine na tri mjeseca povukla u neku osamljenu kućicu na moru ili planini i u miru napisala novi roman. Teško je raditi i imati glavu na dvije strane. Moj posao je zahtjevan, moram razmišljati o djeci, roditeljima, nastavnom programu. A o tome razmišljam već punih dvadeset pet godina i rado bih počela razmišljati samo o fabulama svojih romana. Čim prodam prvu knjigu u Americi ili Kini, povlačim se u penziju! Pa, ipak, sreća je da kao učiteljica ne radim svakodnevno do kasnog popodneva, imam slobodne vikende i praznike, pa nekako uspijevam uhvatiti vremena za pisanje. Međutim, ljepše je pisati u komadu, kad si posvećen samo tome.

Pišete i kolumnu “Priče s kavice Ines Hrain” za portal eVarazdin.hr. Kakve sve teme komentirate?

- Svaka moja kolumna prikazuje aktualnu društvenu situaciju, iako ne pišem striktno o suhoparnim političkim temama. No, spomenem li u kolumni, na šaljiv način, slučaj neke osobe bez novca, možda nezaslužene socijalne prihode nekog neradnika, rastavu braka ili alkoholizam, to je onda prikaz naše društveno-političke zbilje iznutra, gledano očima svakodnevnog 'malog' čovjeka. Pišem o raznim situacijama, svaki dan mi nešto zapne za oko, od čega bi mogla nastati kolumna. Pa čak i cijeli roman.

Vratimo se na Pusti otok. Što vas je potaknulo da napišete takav roman? Može li se govoriti o nekim izvanjskim književnim utjecajima u tom žanru...?

- Na pisanje romana potaknuo me deficit takve književne tematike u domaćoj lektiri. Postoji književnost za djecu i književnost za odrasle. Romani starijih pisaca namijenjeni mladima danas su već zastarjeli. U njima nema Interneta niti Facebooka. Imam sina tinejdžera, koji nije baš ljubitelj čitanja, i to zato što mu je sva obavezna literatura dosadna ili nerazumljiva. Od pročitanog Prometeja ili Ilijade, nije razumio ni riječi, no mnogi su njegovi vršnjaci već pročitali moj 'Pusti otok' i to je baš ono što im je nedostajalo. Iako Pusti otok zasad nije uvršten u obaveznu lektiru, neki će ga upisati u svoje bilježnice kao svoj slobodni izbor. Roman se nalazi u većini hrvatskih knjižnica, tako da ga mogu posuditi. Nisam imala nikakvih izvanjskih književnih utjecaja. Općenito, pišem o onome što mi je u glavi, a naravno da mi je glava prepuna svega što me okružuje, svega što sam čitala, gledala, čula, tako da je utjecaj okoline ipak uvijek prisutan.

Kakav je tretman književnosti za mlade u odnosu na tradicionalnu, literaturu za odrasle?

- Mislim da onaj tko određuje obavezna lektirna djela ne vodi računa o tome da mladima treba pristupiti najprije s nečim interesantnim njihovoj dobi. Ubijemo li ih u pojam s teškim klasičnim djelima svjetske književnosti, zauvijek ćemo izgubiti čitače. Ozbiljnija djela mogu biti lektira na faksu. Ali mladi ljudi, čijim žilama kolaju hormoni, koji se suočavaju s raznim opasnim ovisnostima, moraju imati primamljiva djela u lektiri, koja će ih zabaviti i poučiti na nenametljiv način. U mojem Pustom otoku, unatoč avanturističko-ljubavnoj fabuli, može se između redaka iščitati da je alkohol ili promiskuitet nezdrav i da je veći frajer onaj koji drži do sebe i uzda se u svoje vlastite snage.

U svijetu i u nas vrlo su popularni distopijski romani s teenagerima u glavnim ulogama (trilogija Igre gladi, trilogija Različita...). Možemo li i od vas očekivati jedan takav roman, s distopijskom teen-temom iz hrvatske budućnosti?

- Nisam baš uvjerena. Pišem samo ono što me osobno privlači. Jest da možemo očekivati roman o budućnosti, pisala sam već i SF priče, međutim, to će prije biti nešto utopijsko, nego distopijsko. Nešto zanimljivo o susretu s izvanzemaljcima ili potprostornim putovanjima. I sumnjam da će biti namijenjeno tinejdžerima. Sljedeći roman za mlade koji imam u glavi neka je vrsta krimića, namijenjen pretpubertetskom uzrastu. A za odrasle imam također gotov krimić te jedan šaljivi roman o zbivanjima u jednom fiktivnom selu. Obožavam Gospodara prstenova, Igre prijestolja, no ta djela ne smatram distopijskima i rado bih jednog dana i sama napisala nešto slično. No mač i magija toliko su već eksploatirani u današnjoj književnosti da se bojim da bi me proglasili plagijatoricom.

Čitaju li ljudi danas knjige ili je Internet zamijenio šuškavi papir?

- Danas se ponovno počelo intenzivno čitati, jednako kao što se ponovno počelo odlaziti u kino. Tek sad su svi shvatili da nema većeg užitka nego sjesti u fotelju ili navečer leći u krevet i zaspati s dobrom knjigom na nosu. Svatko s kim sam razgovarala rekao mi je da će radije knjigu posuditi u knjižnici nego je čitati direktno s ekrana, u tome nema čara. Mislim da se u Hrvatskoj nedovoljno čita, gdje god sam bila u inozemstvu, primijetila sam da ljudi čitaju po vlakovima, autobusima, čekajući avione, sastanke ili jednostavno u parku na klupi. I to prave fizičke, opipljive knjige, mirisnih primamljivih korica. Zbog toga se nisam ni trudila objaviti svoje knjige u digitalnom izdanju. To je primjerenije stručnoj literaturi, kad čovjek treba izvući neke pasuse, a ne se prepustiti užitku čitanja.