Predizbornu koaliciju nije lako potpisati, pa se stožerne stranke SDP i HDZ već mjesecima natežu sa svojim partnerima. Naravno, oko podjele fotelja i obećavanja novca za njima bitne kapitalne projekte. Dok se HDZ-ova Domoljubna koalicija za sada ipak nekako okupila i posložila sa strankama čijeg se postojanja teško i sjetiti, kao i njihovih imena ili imena prvih ljudi, SDP još traži rješenja.

Sve se češće sastanči na Iblerovom trgu u Zagrebu, inače dugogodišnjem sjedištu esdepeovaca. Prema posljednjim najavama koaliciju će potpisati prije kolovoza sa ili bez IDS-a koji još kalkulira ili točnije ucjenjuje, poput traženja završetka Istarskog ipsilona. No, valjda će se odlučiti, a do tada SDP, HNS, HSU i po novome Laburisti, traže novo ime jer im se ofucani naziv Kukuriku koalicija više nekako ne sviđa. Zvuči im posprdno. A i kako ne bi kada se uzmu u obzir sve konotacije koje “kukurikavci” tim nazivom izazivaju.

Nasuprot HDZ-ovoj Domoljubnoj, prvi je prijedlog bio Demokratska koalicija. Oba su riješenja nesretna, odnosno nezgrapna, i odražavaju nezrelost hrvatske politike. Naime, niti su samo HDZ-ovci i njegovi partneri domoljubi, tako ni SDP i njegovi sateliti nisu jedini demokrati. Koliko je i najneupućenijem laiku poznato Hrvatska je već 25 godina navodno demokratska država s izuzetno domoljubno nastrojenim građanima, bez obzira na nezadovoljstvo aktualnom ekonomskom situacijom.

Nadalje, Domoljubna koalicija i za one kraćeg pamćenja i nije baš toliko domoljubna. Prisjetimo se samo privatizacijskih i inih pljački, a naročito ratnog profiterstva. Najviše je osuđenih upravo među “domoljubima”. Isto tako SDP se hvali da je demokratska stranka, ali da bi mu se koalicija zvala Lijevi demokrati također je prilično pretenciozno, budući da se socijalna osjetljivost baš i nije pokazala na djelu. Ne zovu bez vraga premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića najvećim liberalom među socijaldemokratima.

I dok se tako dvije najveće stranke bave uglavnom trivijalnim pitanjima i brigom za ugrabiti što više fotelja koje će zatim dijeliti svojim uhljebima, o programima se još uvijek premalo govori. Doduše, natuknuto je tu i tamo ponešto, ali ništa konkretno. Kvalitetne programe navodno svi već imaju, bez obzira na to tko ih sastavljao, Nijemci, Amerikanci ili netko drugi, no oni se još uvijek skrivaju duboko u nečijim ladicama, i to u najtajnijim pretincima. U međuvremenu optužuju se za prepisivanje jednih od drugih, krađu ideja i za što sve ne, a mnogima je jasno da od kvalitete nema ni slova. Riječ je o kontinuitetu, a to ne sluti na dobro.