Zahvaljujući stvarnosnoj predstavi, ili rijeliti šouu (reality show) po naški, koja se trenutačno odvija u današnjoj Grčkoj, rijeke turista, ali i studijskih skupina, mogle bi, džepova punih gotovine (jer kartice, ondje, više ne primaju, a pred bankomatima su dugi redovi umirovljenika), obilaziti nove atenske znamenitosti (poput bundžijske četvrti Egzarhija) i na licu mjesta proučavati kako je jedan narod prokockao svoju sadašnjost i ugrozio budućnost zato što je odlučio živjeti na lovorikama svoje mitske prošlosti.

Dakako, uvijek će se naći onih, pa i u nas, koji će, balkanski solidarno ili iz razloga ljevičarske sentimentalnosti, pružiti ruku bogatim grčkim umirovljenicima (prosječna mirovina u Grčkoj veća je nego u gospodarski mnogo učinkovitijoj Njemačkoj), brodovlasnicima koji ne plaćaju poreze (u Grčkoj se godišnje ne naplati čak 30 milijardi dolara poreza), ili pak razvedenim kćerima državnih službenika koje imaju pravo naslijediti mirovinu nakon smrti roditelja. Bar mi Hrvati nemamo što tu kriti. U duhu kvintesencijalne gnome iz jednog od najboljih srpskih (i jugoslavenskih) filmova svih vremena "Ko to tamo peva", a koja glasi "I tata bi sine!", i mi bismo se rado kupali u skrivečki sagrađenom bazenu na koji ne plaćamo porez. A da smo Grcima po mentalitetu bliski, govori i činjenica da se ne usudimo, posve nerazumno i na vlastitu štetu, izvršiti nužne reforme, poput kresanja troškova goleme administracije, smanjenja poreza ili fleksibiliziranja radnog zakonodavstva. Srećom, grčka "jareća dernjava" (ili tragedija, kako se to otprilike kaže na starogrčkom), besplatna je pouka hrvatskim državnicima i političarima o tome kuda vodi njihova suluda politika nečinjenja, neodgovornosti i nezamjeranja.

Grci su (uglavnom) simpatični i dragi, glazba opijajuća, a njihova vina moćna. Ipak, ono što proganja Grke nije invazija Nijemaca, Turaka, križara, Vikinga, Rimljana ili Perzijanaca, nego vlastiti nacionalni ponos. Njihova se dijagnoza naziva progonopleksija (opsjednutost precima) i arheolatrija (pretjerano štovanje starine). Autor knjige "Nations, Language and Citizenship", Norman Berdichevsky, tvrdi kako su to ključne sastavnice grčkog identiteta. Paradoksalno je da su antičku grčku državu, koja je ubrzo prerasla u globalnu velesilu (helenistički Grci uspjeli su dobaciti sve do Himalaja i Indije), utemeljili balkanski barbari sa sjevera, predvođeni Filipom Makedonskim i njegovim sinom Aleksandrom. Odnedavna su se u boj za antičku baštinu drevnog balkanskog kraljevstva uključili i bugarski i slavenski pridošlice, koji sebe danas, posve legitimno, nazivaju Makedoncima, olako preuzimajući ime pokrajine u kojoj su se našli, ali i povijesnu hipoteku s kojom su se još davno upisali njihovi mnogo slavniji susjedi. Do tada su Grci živjeli u međusobno posvađanim gradovima-državama, tzv. polisima. Upravo su u tom preddržavnom, komunalnom, razdoblju svoje povijesti, antički Grci stvorili sve ono zbog čega im je današnja civilizacija zahvalna. Prvi poznati povjesničar, Herodot, rodio se u Halikarnasu, 484. godine prije Krista. Tales iz Mileta otac je suvremene matematike. Ondje se rodila (zapadna) filozofija, začela demokracija, uvedena porota u sudovanje i stvorena bogata grčka mitologija. Naš kontinent dobio je ime upravo po feničkoj kraljevni Europi. Zahvaljujući antičkim Grcima imamo kazalište. Drama, komedija i, već spomenuta tragedija, grčki su pojmovi, baš kao i filozofske ideje duševnog mira (ataraksija) i sreće (eudajmonija). Upravo je sreći, grčki filozof Aristotel dao ključno mjesto u svojoj Nikomahovoj etici. Tu su i, možda ne baš izvorni grčki izumi, poput športa (olimpijske igre), kiparstva, keramike i arhitekture. Suvremeni hrvatski jezik bio bi nezamisliv bez više stotina grecizama. Naš klasični filolog Marko Kovačić u svojoj knjizi “Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku” pobrojao ih je više od 2600.

Umjesto nadahnuća, slavna prošlost je kod Grka postala golemo opterećenje. Padom Bizanta pod Turke, Grčka je postala orijentalna činjenica. U međuvremenu, do stjecanja neovisnosti 1830., Grčku su mimoišle renesansa, reformacija, protureformacija, znanstvena revolucija u 17. stoljeću, prosvjetiteljstvo 18. stoljeća, građanska i industrijska revolucija. Kada je 1831. Atena proglašena glavnim gradom, bila je obično, prašnjavo selo podno slavnog Partenona. Višestoljetna otomanska vladavina utisnula je snažan pečat suvremenom grčkom identitetu. Dovoljno je pogledati grčku kuhinju koja je postala preslik turske. Današnji Grci, koji predstavljaju miks Helena s Bliskog istoka i Male Azije, balkanskih Tračana, Ilira, Staromakedonaca, Vlaha, Slavena i Albanaca te orijentalnih Turaka, Armenaca i Arapa te ponešto Diogenovih zemljaka, imaju jako malo sa svojim antičkim predšasnicima. Suvremena Grčka je, prema vrijednostima koje ispovijedaju njezini građani, ali i po gospodarskoj neučinkovitosti, raširenosti podmićivanja i klijentelizmu, bliža Albaniji, Bugarskoj i Srbiji nego Njemačkoj, Francuskoj ili Luksemburgu. Upravo taj nedostatak autentičnosti, temelj je današnjeg grčkog ultranacionalizma, koji je podjednako neprobavljiv i u formi filmske komedije (“Moje grčko vjenčanje”). Poznato je da su u osvajanju Srebrenice 1995. sudjelovali i pripadnici Grčke dobrovoljačke garde. Autor knjige On the Unhapiness of Being Greek, filozof Nikos Dimou otvoreno priznaje kako Grci, urbanizirani balkanski seljaci, kako ih opisuje, imaju poteškoća sa svojim identitetom, razapeti između Istoka i Zapada, stare slave i novog siromaštva.

Ako su stari Grci i utemeljili demokraciju (u kojoj žene i robovi nisu imali nikakva prava!), čak i u doba antike pokazivali su tragični antitalent za ekonomiju (još jedan grecizam koji dugujemo ekonomskim šeprtljama Grcima). Prva dužnička kriza zabilježena je još u 4. stoljeću prije Krista, u vrijeme Platona i Aristotela. Tada je 13 grčkih polisa uzelo kredit od hrama u Delosu, no većina njih nikada nije otplatila svoj dug, zbog čega je hram ostao bez 80 posto pozajmljenog kapitala.