Damir Vuica u igračku mirovinu otišao je prije šest godina, a učinio je to tiho i skromno, što posve odgovara njegovu karakteru. Naravno, izvan terena, jer na njemu je bio pravi - lav.

Odlazak je možda bio skroman, ali brojke i priča koje su ostale iza “Vuje” doista su impresivne. Naime, cijelu igračku karijeru proveo je u HNL-u, odigrao je 17 sezona u dresovima Hajduka, Kamen Ingrada i naravno njegovog, jedinog, Osijeka. I zato je jedan od rekordera i u HNL-u i u bijelo-plavom dresu po broju nastupa. U hrvatskom nogometu ispred njega su samo Jakov Surać i Miljenko Mumlek, a u dresu Osijeka nadmašio ga je samo Bakir “Baka” Beširević.

Ratitet predstavlja podatak kako je Vuica cijelu karijeru proveo u Hrvatskoj. Zbog čega se nikada nije okušao u inozemstvu?

- Valjda nikada nije došla ponuda koja bi posve zadovoljila klubove u kojima sam igrao. U svim klubovima u kojima sam igrao postojao je kostur momčadi čiji sam bio dio i toga se klubovi nisu željeli odreći za malen novac. No, ne žalim se. Osvojio sam hrvatsko prvenstvo i dva hrvatska Kupa, a naigrao sam se i nogometa na Europskoj sceni. U biti imao sam jedan pokušaj odlaska u inozemstvo. Bio sam 2001. godine u Japanu na probi u Cerezo Osaki i vjerojatno bih i ostao da mi se nije dogodila ozljeda. Bila je to jedna od rijetkih ozljeda u mojoj karijeri, ali eto došla je u najgorem trenutku. Inozemstvo mi valjda nije bilo suđeno.

Upravo je to jedna od najzanimljivih stvari. Vuica je sa svim svojim klubovima postigao najbolje europske rezultate uopće. S Hajdukom je 1995. godine igrao četvrtfinale Lige prvaka, s Osijekom ujesen 2000. 3. kolo Kupa UEFA, a s Kamen Ingradom 2003. 1. kolo Kupa UEFA protiv njemačkog velikana Schalkea 04. Što se može izdvojiti iz tako bogate karijere?

- Čast Kupu koji sam osvojio s NK Osijekom koji je do danas ostao jedini veliki trofej, ali izdvojio bih četvrtfinale Lige prvaka u dresu Hajduka protiv Ajaxa 1995. godine koji je poslije postao europski prvak. To je definitivno dimenzija više u odnosu na sve ostalo u mojoj karijeri. S “bilima” sam te godine osvojio i oba trofeja u Hrvatskoj.

U te 372 utakmice u HNL-u postoji li neka koja ima poseban status?

- Svakako. To je Osijekova pobjeda na Maksimiru od 1:0 ujesen 2000. godine. I danas je to jedini naš trijumf u Zagrebu, a uz to sam bio i strijelac tog pobjedonosnog pogotka. Nakon toga je krenula ona čudesna serija te jeseni od 19 utakmica bez poraza.

Upravo ta jesen 2000. godine kod navijača Osijeka izaziva dvojake osjećaje. Bila je to najbolja jesen u bližoj klupskoj povijesti, ali je završila bolnim krahom u Pragu. Kakva su Damirova sjećanja na to vrijeme?

- Kad se toga sjetim, obuzme me ponos, ali i tuga. Ponos zato što je to bio sjajan doživljaj. Slavija, 17.000 ljudi na stadionu, najviše otkako su stolice u Gradskom vrtu. No, cijela ta euforija koja je vladala oko kluba bila je fantastična. Koliko je samo naših navijača bilo na utakmicama u Beču i Pragu. No, žao mi je što tu godinu nismo oplodili na pravi način. Mogli smo postati državni prvaci, na polusezoni smo imali sedam bodova više i utakmicu manje od Dinama, ali se na proljeće sve raspalo.

Slom je počeo u Pragu, gdje je Osijek izgubio finu prednost od dva pogotka razlike?

- Čudna je to bila utakmica kakve se događaju u nogometu. Sve im je ulazilo, međutim, nije tu bio korijen problema. Ključ je bila prodaja Nenada Bjelice. To nas je značajno oslabilo, a zbog financija ni pripreme u Bugarskoj nisu baš bile odrađene kako treba. Bilo je štrajkova, svega i svačega, a na kraju su ceh platili najiskusniji igrači, i to više nije bila ista momčad.

Što je krasilo tu momčad iz jeseni 2000.?

- Kvaliteta prije svega. Bila je to pozorno selektirana momčad. Gradila se pet-šest godina, a tada je doživjela zenit. Svi smo bili u naponu igračke snage i nije slučajno što se sve to dogodilo. Opet ću ponoviti, strašno mi je žao što nismo napravili i više.

Donedavno je Vuica u određenoj “ilegali” kada je nogomet u pitanju. Nakon završetka karijere kratko je radio kao tehnički tajnik NK Osijek, ali pod izgovorom štednje, njegov ga se klub odrekao.

- Ni danas ne znam točan razlog zbog kojeg se dogodio rastanak. Iskreno, nisam ni istraživao. Bio sam jedno vrijeme ljut zbog toga, ali me prošlo. NK Osijek je uvijek bio i bit će moj klub i takve stvari ne mogu utjecati na moj stav. Bilo mi je žao, ali život ide dalje. I danas sam na svakoj utakmici, a želio bih pohvaliti inicijativu kluba kojom su veterani dobili svoju ložu i godišnje ulaznice za gledanje utakmica NK Osijek. Prošle sezone sam utakmice gledao sa zapada, no ove sezone je iz kluba stigla godišnja ulaznica. To je lijepa gesta.

U toj loži veterana definitivno pripada među najmlađe njezine članove.

- Lijepo je biti među svim tim klupskim legnedama poput Ivice Grnje, Pave Majera, Gorana Popovića, Miroslava Žitnjaka i drugih. Drago mi je što ovi najstariji još dolaze na utakmice, što znači da su dobrog zdravlja. Mogu samo poželjeti da se još dugo družimo na utakmicama.

Život izvan nogometa trajao je pet godina, a onda je opet “crv” proradio. Uključio se u projekt Škole nogometne mladeži u Grafičaru. Znači li to početak trenerske karijere?

- Iskreno, ne vidim se u trenerskom poslu, ali ću se sad natjerati ići na nogometnu Akademiju. Uključio sam se u taj projekt na Grafičaru koji je pokrenuo Mario Perković, a u njemu još sudjeluju moji nekadašnji suigrači iz Osijeka Valentin Babić i Milan Pavličić. Moja je uloga voditelj Škole i trener.

Odlično je što je izišao iz sjene jer on sigurno nogometu može dati još dosta toga. No, na to treba više gledati kao na hobi, jer se bavi ozbiljnim poduzetničkim poslovima.

- Još dok sam igrao, otvorio sam cafe-bar College, a nakon što sam 'okačio kopačke o klin', ušao sam i u pekarske vode. Mora se nešto raditi jer kroz karijeru sam si napravio temelj, ali nisam zaradio dovoljno za posve opušten život. Iako danas u Hrvatskoj nimalo nije lako biti privatni poduzetnik, borim se kao i svi drugi.

Opuštanje pronalazi u praćenju sina Josipa, koji je krenuo očevim stopama.

- Kapetan je mlađih pinora u NK Osijeku. Igra na poziciji ofenzivnog veznog i zasad pokazuje dobar potencijal, ali vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Danas uživam pogledati njegove utakmice, a nadam se kako ću doživjeti i njegov debi u senirskoj momčadi Osijeka. To bi bio ispravan put, iako je danas prava pomama za tim mladim igračima. On, kao i ja, pripada u NK Osijek i ako bude dovoljno dobar, vjerujem da će upravo u Gradskom vrtu učiniti i prve seniorske korake - zaključio je Damir Vuica, koji je u igračkoj karijeri bio rijedak primjer profesionalca, ali i čvrstog oslonca u svim klubovima u kojima je igrao.