Nakon prvog samostalnog albuma “Zajedno” koji je naišao na unisone hvalospjeve kritike, Rokambol je formirao bend načinjen od vrhunskih zagrebačkih glazbenika, koji je počeo snimati album “Sam”. Kad ne snima filmove i serije i ne glumi u matičnom kazalištu, pjevač i gitarist Nikša Marinović predaje se svojoj drugoj životnoj ljubavi - glazbi. Našao je vremena i za TV Obzor te nas upoznao sa svojim bendom i njegovim aktivnostima.

Budući da dosad nismo pisali o Rokambolu, možete li se za početak predstaviti našim čitateljima - kako ste se okupili, odabrali naziv benda i sve ostalo što bi nas moglo zanimati?

- Rokambol je moj samostalni projekt i kao takav je ugledao svjetlo dana debitantskim albumom “Zajedno” krajem 2013. godine i u cijelosti je rađen kao studijski projekt. No za nadolazeći drugi album okupio se bend čija će postava dominirati istim u sastavu: Rokambol (vokal, gitara), Tena Novak (violina), Nenad Kovačić (udaraljke), Miro Manojlović (vibrafon), Marko Rukavina (kontrabas). Trenutno smo u fazi puštanja pilot-singla “Podmornicom do Japana” i čekanja spota za nju, a vrijedno radimo i na ostalom materijalu s albuma s kojeg ćemo izbacivati nadolazeće singlove iza ljeta. Nisam još uvijek siguran u kojem razdoblju će album izaći, to ovisi o našem tempu rada u sljedećoj sezoni, no potrudit ćemo se početi sa svirkama od jeseni. Što se tiče novoosnovane postave, ona se zapravo skupila oko materijala za novi album koji nas je sve spojio, budući da se svidio svima kojima sam ga prezentirao. Trenutno uživamo u snimanjima i aranžiranjima, imamo već i neki niz idućih singlova kao i ljude koji bi radili spotove za njih. Sve to skupa je jako zabavno i ispunjavajuće.

Prvi samostalni album “Zajedno” naišao je na odlične kritike. Očekujete li da ćete ponoviti uspjeh s novim albumom ili se ne zamarate s tim i furate svoj film?

- Da, prvi album je dobio odreda sjajne kritike i našao se na nekim regionalnim top 10 listama najboljih albuma. Drago mi je da su recenzenti prepoznali promišljenost i eklektičnost albuma koji je, unatoč nekim manama, za mene dobro ispao, prvenstveno zbog aranžmanske slobode koju je donio taj studijski koncept, gdje smo mogli skakati iz žanra u žanra bez obaveze sviranja tih aranžmana uživo. On je i tekstualno imao tipičnu postprekidnu priču koja je bila zaokružena i ponudio je neke stvari s kojima sam prilično zadovoljan. Što se uspjeha tiče, album je doživio samo već spomenuti uspjeh u smislu pohvalnih recenzija, dok je izostao njegov uspjeh u smislu airplaya, no to je prilično kompleksno pitanje zašto i zbog čega, u koje sada nema smisla dublje ulaziti. No moram naglasiti da sam prilično razočaran inertnošću i nezainteranošću Croatia Recordsa prema albumu, i to je svakako jedan od razloga zašto materijal nije zaživio na radiju. Ne patim zbog toga jer najveći uspjeh doživljavam onda kada sam zadovoljan finalnim rezultatom samih pjesama, tako da se osjećam uspješno u vezi s prvim albumom. Zadovoljiti vlastite kriterije bilo bi neko moje primarno doživljavanje uspjeha i uspješnosti.

Što vam je inače najveća inspiracija za nove pjesme?

- Ovisi od pjesme do pjesme. Ponekad je neki snažni trenutak i doživljaj urezan u vremenu koji na zadovoljavajući način biva pretočen u pjesmu, katkad neka vrsta čežnje, nekakvog osjećaja neostvarenosti koji vapi za ispušnim ventilom, ponekad neka klasična zavrzlama vezana uz odnos s nekim drugim ili drugima, a ponekad je to sama muzika koja svojom atmosferom zove odgovarajući tekst. Katkad je to tema, naslov koji je zadan ako se radi o namjenskom songu. Taj proces me prilično veseli jer me taj naslov nekako brzo profura. Neke songove za kazalište napravio sam u rekordno kratkom roku, dok se neke stvari za Rokambola znaju porađati mjesecima.

Na koje ste pjesme s prvog albuma najviše ponosni? Postoji li bar jedna za koju danas žalite što ste je snimili i pustili u javnost?

- S prvog albuma favoriti su mi “I danas ko jučer”, “Roza”, “Još jedan susret previše”, tu mi se nekako sve lijepo poklopilo, dok mi se “Djevojka u crno-bijelom kaputu” nikad nije pretjerano sviđala i najradije bih ju zaboravio, a za “Slike” nisam našao pravi aranžmanski model, iako mi se sama stvar sviđa. Ne žalim ni za jednom snimkom jer se trudim biti vrlo selektivan oko pjesama i one koje se nađu na albumu u tom su trenutku najbolje što imam. Imam hrpu odbačenih stvari koje nikad neće ugledati svjetlo dana, na radost mene i slušatelja, no ponekad znam neke dijelove tih otpadaka umetnuti u neke druge ili od njih započnem nešto novo. Veseli me ta igra oko pravljenja songa.

Zašto je došlo do razilaska benda Batide?

- Zato jer smo se prerijetko nalazili, a trebali smo, nakon određenog uspjeha s prvim albumom, zagristi malo jače, no to se, nažalost, nije dogodilo. Žao mi je materijala za drugi album jer bi on, da je ugledao svjetlo dana, bio kudikamo bogatiji i sadržajniji od prvog, ali neke stvari našle su se na Rokambolovom debi albumu.

Kada možemo očekivati novi singl i nove koncertne aktivnosti Rokambola?

- Sljedeći singl bit će “Krug na ruci” i zvučat će potpuno suprotno od “Podmornice”, a za nju će spot raditi sjajni animator Dalibor Barić. Očekujemo ga negdje početkom listopada. Inače mi je u planu izbaciti mnogo singlova jer imam tu mogućnost lakšeg pravljenja spotova budući da sam iz te branše. Što se tiče koncerata, nadam se da s njima krećemo na jesen, no prije toga moramo navježbati materijal dovoljno dug za solo svirku.

Kako stoje stvari s vašom glumačkom karijerom?

- Iza mene je nedavna premijera u sklopu festivala “Miroslav Krleža” s predstavom “Pisma iz Koprivnice”, u kojoj imam podugačak solo izvučen iz eseja “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva”. Tome sam se neizmjerno radovao jer mi se čini da je danas taj tekst aktualniji nego ikad i želim da ga ljudi čuju. Objavljen u “Književnoj Republici” 1926. godine, tekst sjajno raskrinkava malograđanštinu, lažno domoljublje i bešćutnost vladajućih slojeva naspram siromašnog puka. Tu kod nas se, očito, stvari ne mijenjaju tako brzo.

Sjećam se da je za vrijeme “Doline sunca” bilo dosta komentara neupućenih gledatelja kako lik fra Jakova možda glumi pravi svećenik. Možete li se zamisliti u tom zanimanju koje ste igrali gotovo godinu dana? Što biste radili da niste glazbenik i glumac?

- Itekako se mogu zamisliti u tom zanimanju jer sam glumeći fra Jakova imao love više nego ikad, stoga mi je taj lik ostao u lijepom sjećanju. Što bih radio da nisam glazbenik i glumac? Teško pitanje. Nekako si mislim da je upravo ovo čime se bavim ono čime sam se htio baviti od malih nogu. Još kao klinac ispred ogledala imitirao sam omiljene pjevače i svirače, od Beatlesa pa nadalje, a znao sam nakon odgledanog filma u kinu više dana ostati u nekom od likova iz filma. Travolta iz “Briljantina” bio sam najduže, čini mi se dvije godine, i ta vrsta fascinacije mi se nekako uvukla pod kožu. Na neki način osjećam privilegij da se bavim onim što sam oduvijek najsnažnije želio biti i da sam sad ja nekome pjevač koga voli ili glumac čija uloge nekome ostane u dubokom sjećanju. To je prilično lijepa spoznaja na koju se uvijek rado vraćam kad mi ponestane skromnosti i poniznosti u životu. Živjeti dječačke snove veliki je privilegij koju uživam. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da sam upisao neki odsjek na filozofskom, možda bih sad prodavao nekome pamet. Ovo što sad radim čini mi se puno ljepšim.