Regija
DEVET MJESECI PATNJE LIČKE DJEVOJČICE

Goli život spašavali
bosi preko Velebita!
Objavljeno 23. srpnja, 2015.
Ratne 1943. s. Antica, tada Manda Tomić, prelazi put od Rudopolja do Bošnjaka

Vezani članci

BLAGDAN SV. ANE

Počinje trodnevnica

ĐAKOVO – Ta uvijek vedra 84-godišnja časna sestra sv. Križa – s. Antica, što je svakodnevno na usluzi vremešnim korisnicima Centra Amadea, ničim ne odaje da je za njom teško djetinjstvo obilježeno ratom i progonstvom, koje ju je iz rodne kamenom grube, no ponosne Like dovelo u ravnu, bogatu, tada sitiju i sigurniju Slavoniju. Bio je to križni put nje, tada 12-godišnje Mande Tomić, majke joj Mare – udovice, i sestara, od rodnog Rudopolja, odnosno Gospića do Bošnjaka. Trajao je devet mjeseci, obilježen bijegom pred četnicima, glađu, strahom, spašavanjem golog života! Danas se on prijeđe za par sati, no tada, u vihoru rata, vojski, smrti, stradanja, bilo je to življenje kakvo ni Tolstoj ispisao ne bi. Jer, na Josipovo, 19. ožujka 1943. - nakon što je s obitelji i seljanima 1941. izbjegla iz rodnog sela pred četnicima, Manda, završivši 3. razred, s majkom i sestrom te mnoštvom iz tog kraja, spašavala je goli život pješice preko Velebita, Ličanima najdraže, no surove planine. U tih devet mjeseci nju i njene prati Božja providnost, koja će im uvijek pokazati put.

Iz iste smo zdjele jeli

- Naše je katoličko selo bilo okruženo pravoslavnima. Dolaskom rata počela se osjećati napetost i nepovjerenje. Kad je počeo rat, obaviješteni smo da će doći četnici, spaliti nam sela, a žive poubijati. Ubrzo je sve muško krenulo dočekati neprijatelja, no slabo naoružani nisu bili dovoljni za obranu. Sela su ubrzo spaljena, a oni poubijani. Bili smo među prvim izbjeglicama, nadajući se da ćemo se jednom vratiti. Namještaj smo posakrivali po šumama, no nitko se nije vratio - prisjeća se s. Antica gdje je, s obiteljima dvaju stričeva, živjela u obiteljskoj zadruzi. “Iz iste smo zdjele jeli”, kaže. S majkom i mlađom sestrom odlazi ujaku u Lovinac, dok je najstarija sestra već udana u Boričevac, koji će četnici također spaliti pa će ona s obitelji izbjeći u Bošnjake. Srednja sestra služi tada u tuđim kućama. Za nju obitelj dugo ne zna jer ostaje zarobljena, no uspijeva pobjeći. Oba su brata u ratu, a majka Mandu daje jednoj obitelji da čuva ovce, da preživi.

– Vojske je bilo posvuda, ustaša, Talijana, Nijemaca, partizana. Bila sam pastirica i patila sam za mamom, sestricama, braćom. U to vrijeme, između '42. i '43. u Lovincu je stalno bila neka druga vojska. A, onda, u ožujku '43., kreće odlučujući napad na mjesto. Bilo je Josipovo, noć, hrvatska vojska napuštala je mjesto, a s njom i civili. Kolona poput tužne, duge, crne pruge što se vuče prema željezničkoj stanici pa sam joj se, onako sama, pridružila i ja - prisjeća se s. Antica.

Krvavi trag na kamenu

- Došli smo na čistinu gdje je naređeno da se civili odijele od vojske koja će ka Gospiću, a mi prema Svetom Roku, Velebitu. U tom metežu polijegali smo na ledinu. Dragi Bog bio je milostiv pa se pokraj mene odjednom pojavila moja mama sa sestricom. Moja je radost bila neizreciva. Taj zagrljaj pamtim i danas - kaže s. Antica.

Tužno mnoštvo nastavlja prema Sv. Roku, gdje gazi potok Opsenicu. Mandina je majka samo u čarapama koje su se na velebitskom kamenu pokidale pa je ova lička žena Sveto brdo i sve do dolje, do Dalmacije, pregazila bosa, ostavljajući na kamenu krvavi trag. Ljudi su kao mravi umorni i gladni milili s brda na brdo, pomažući jedni drugima. Plač gladne dječice, žena, nemoć staraca, vojska gazi u tišini, nosi ranjenike. S ličke strane još je snijeg pa snažni Ličanin Joso bajunetom pravi prolaz u mrzlom snijegu, noseći 9-godišnjeg dječaka iz Svetog Roka. Dječaci nose mlađu braću... Jedna se žena ispod drveta porađa... Kada je tužni zbjeg prešao na dalmatinsku stranu planine, snijeg su zamijenile trava i kamenje.

– Spustili smo se u neko selo, Seline, u školu. Zbjeg nastavlja podno Velebita, do Starigrada, pa u selo Kruščicu te brodicom u Karlobag - priča s. Antica.

Vojska im bacala palentu

- Tu je vojska kuhala u kazanu palentu, bacajući nam ju kuhačama po zraku. Kol'ko je tko uhvatio – to mu je bila večera - kaže.

Vojnim kamionima za Gospić. Mara Tomić jednog gostioničara pita ima li kakvog posla za nju, a iz Perušića stiže bračni par koji traži dvije curice za čuvanje ovaca pa je ona opet u dilemi da li u nepoznato dati djecu, no strah od gladi je jači. Ponovno tuga za majkom, no ona jednog dana stiže. U međuvremenu se javila sestra iz Bošnjaka i zove ih k sebi pa majka moli domaćine da joj s nešto hrane i robe opreme djevojčice za put, a ona se vraća u Gospić.

– No partizani zauzimaju Perušić i ne možemo nikuda. Ipak, jednoga dana gazdi kažemo da sestrica i ja idemo, kako nam bude, pa, držeći se za ručice, krećemo našoj mami. No Gospić je ograđen žicom - kazuje s. Antica. Opet Božjom voljom uspijevaju ući u grad i nalaze majku. “Oči je za nama isplakala”, kaže redovnica. No zatvara se put za Slavoniju, koji se opet otvara u prosincu. Slijedi dug i mučan put, preko Bihaća, u vojnim kamionima, vlaku, pješice...

– Ni dandanas ne znam kako smo stigle do Vinkovaca pa iz njih u Županju, Bošnjake. Išle smo po seoskim ulicama onako prljave, umorne, gladne, tražeći našu sestru. No dragi Bog ponovno je vodio naše putove i mi ju srećemo, a tu je bila još jedna naša sestra. U jednoj sobi živjelo je nas devetero, no opet, bili smo pod jednim krovom. Sretni što smo zajedno - ispričala je svoj križni put s. Antica, koja će iz Bošnjaka, 1947., otići u samostan. Od tada je skromna službenica Božja i članica Družbe milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu.

Suzana ŽUPAN
Prvi susret sa sestrama sv. Križa

Oca se s. Antica i ne sjeća; umro je kada je imala dvije i pol godine, pa je njena majka Mara, i tijelom i duhom snažna žena, preuzela ulogu oba roditelja i za nju, tri joj sestre i dva brata. Za 9 mjeseci njihova križnog puta putovi se majci i djeci stalno razilaze, ali i stalno spajaju. Mala Manda rođena je na Gospu Kandeloru, koja se slavi 2. veljače. Majka je svu svoju djecu zavjetovala Gospi. Prvi susret sa sestrama sv. Križa mala Manda imala je u gospićkoj bolnici. “Bila je u crnini, a imala je bijelu kecelju na kojoj se isticao križić. Na svjetlu je to na mene učinilo još jači dojam, mislila sam u najmanju ruku da vidim Majku Božju. Od uzbuđenja i sreće nisam znala hodam li ili imam krila”, ispričala je s. Antica.

“NITKO NIJE SMIO ZNATI DA SAM OTIŠLA U SAMOSTAN”

U Bošnjacima su mesar i njegova žena uzeli Mandu Tomić da im čuva guske. Ti pobožni ljudi nisu imali djece, a Manda je ostala kod njih četiri godine. “Od njih sam otišla u samostan. U to vrijeme iz Bošnjaka je bilo puno časnih sestara. Bilo je to takvo vrijeme da nitko nije smio znati da sam otišla u samostan. Nitko nije vjerovao da ću ustrajati. Moja je mama rekla da sam otišla kod ujaka u Slavonski Brod. Čekali su da se Manda vrati, ali svemogući dragi Bog nije dao da se Manda vrati nego da postane uzorita časna sestra, zaredi se i dobije ime s. Antica”, priča s. Antica, koja se kao redovnica obrazuje i završava višu medicinsku školu. Uz ostalo, na transfuziji je radila 30 godina. Đakovo, Pakrac, Srijemska Mitrovica, Njemačka, Trnava…, njezin je redovnički put. Svojom vedrom naravi sada uveseljava korisnice Centra Amadea – dnevnog boravka za starije i usamljene osobe.

Možda ste propustili...

DOŽIVLJAJ ZA LJUBITELJE RIJEČI I GLAZBE

Književni susret sa Zlatkom Erjavcem

OTVOREN STRUČNI SKUP O FIZIOTERAPIJI

Privlače studente iz cijele Europe

USPJEŠAN PROJEKT LEPTIRIĆA "ŠTO SVE SPORTOM MOGU JA"

Uključili su u sport 150 djece

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

UNIVERZALOVA NOVA DIGITALNA USLUGA

e-groblje: Tražilica pokojnika s lociranjem grobnog mjesta

2

ŽUPANJA POMAŽE I U OVOJ AKADEMSKOJ GODINI

Zatraženo uvođenje dodatnih kriterija za stipendiranje studenata

3

OBILJEŽILI MEĐUNARODNI DAN KUHARA I SLASTIČARA

Učenici izrađivali slastice na moderan način