ĐAKOVO – Ta uvijek vedra 84-godišnja časna sestra sv. Križa – s. Antica, što je svakodnevno na usluzi vremešnim korisnicima Centra Amadea, ničim ne odaje da je za njom teško djetinjstvo obilježeno ratom i progonstvom, koje ju je iz rodne kamenom grube, no ponosne Like dovelo u ravnu, bogatu, tada sitiju i sigurniju Slavoniju. Bio je to križni put nje, tada 12-godišnje Mande Tomić, majke joj Mare – udovice, i sestara, od rodnog Rudopolja, odnosno Gospića do Bošnjaka. Trajao je devet mjeseci, obilježen bijegom pred četnicima, glađu, strahom, spašavanjem golog života! Danas se on prijeđe za par sati, no tada, u vihoru rata, vojski, smrti, stradanja, bilo je to življenje kakvo ni Tolstoj ispisao ne bi. Jer, na Josipovo, 19. ožujka 1943. - nakon što je s obitelji i seljanima 1941. izbjegla iz rodnog sela pred četnicima, Manda, završivši 3. razred, s majkom i sestrom te mnoštvom iz tog kraja, spašavala je goli život pješice preko Velebita, Ličanima najdraže, no surove planine. U tih devet mjeseci nju i njene prati Božja providnost, koja će im uvijek pokazati put.

- Naše je katoličko selo bilo okruženo pravoslavnima. Dolaskom rata počela se osjećati napetost i nepovjerenje. Kad je počeo rat, obaviješteni smo da će doći četnici, spaliti nam sela, a žive poubijati. Ubrzo je sve muško krenulo dočekati neprijatelja, no slabo naoružani nisu bili dovoljni za obranu. Sela su ubrzo spaljena, a oni poubijani. Bili smo među prvim izbjeglicama, nadajući se da ćemo se jednom vratiti. Namještaj smo posakrivali po šumama, no nitko se nije vratio - prisjeća se s. Antica gdje je, s obiteljima dvaju stričeva, živjela u obiteljskoj zadruzi. “Iz iste smo zdjele jeli”, kaže. S majkom i mlađom sestrom odlazi ujaku u Lovinac, dok je najstarija sestra već udana u Boričevac, koji će četnici također spaliti pa će ona s obitelji izbjeći u Bošnjake. Srednja sestra služi tada u tuđim kućama. Za nju obitelj dugo ne zna jer ostaje zarobljena, no uspijeva pobjeći. Oba su brata u ratu, a majka Mandu daje jednoj obitelji da čuva ovce, da preživi.

– Vojske je bilo posvuda, ustaša, Talijana, Nijemaca, partizana. Bila sam pastirica i patila sam za mamom, sestricama, braćom. U to vrijeme, između '42. i '43. u Lovincu je stalno bila neka druga vojska. A, onda, u ožujku '43., kreće odlučujući napad na mjesto. Bilo je Josipovo, noć, hrvatska vojska napuštala je mjesto, a s njom i civili. Kolona poput tužne, duge, crne pruge što se vuče prema željezničkoj stanici pa sam joj se, onako sama, pridružila i ja - prisjeća se s. Antica.

- Došli smo na čistinu gdje je naređeno da se civili odijele od vojske koja će ka Gospiću, a mi prema Svetom Roku, Velebitu. U tom metežu polijegali smo na ledinu. Dragi Bog bio je milostiv pa se pokraj mene odjednom pojavila moja mama sa sestricom. Moja je radost bila neizreciva. Taj zagrljaj pamtim i danas - kaže s. Antica.

Tužno mnoštvo nastavlja prema Sv. Roku, gdje gazi potok Opsenicu. Mandina je majka samo u čarapama koje su se na velebitskom kamenu pokidale pa je ova lička žena Sveto brdo i sve do dolje, do Dalmacije, pregazila bosa, ostavljajući na kamenu krvavi trag. Ljudi su kao mravi umorni i gladni milili s brda na brdo, pomažući jedni drugima. Plač gladne dječice, žena, nemoć staraca, vojska gazi u tišini, nosi ranjenike. S ličke strane još je snijeg pa snažni Ličanin Joso bajunetom pravi prolaz u mrzlom snijegu, noseći 9-godišnjeg dječaka iz Svetog Roka. Dječaci nose mlađu braću... Jedna se žena ispod drveta porađa... Kada je tužni zbjeg prešao na dalmatinsku stranu planine, snijeg su zamijenile trava i kamenje.

– Spustili smo se u neko selo, Seline, u školu. Zbjeg nastavlja podno Velebita, do Starigrada, pa u selo Kruščicu te brodicom u Karlobag - priča s. Antica.

- Tu je vojska kuhala u kazanu palentu, bacajući nam ju kuhačama po zraku. Kol'ko je tko uhvatio – to mu je bila večera - kaže.

Vojnim kamionima za Gospić. Mara Tomić jednog gostioničara pita ima li kakvog posla za nju, a iz Perušića stiže bračni par koji traži dvije curice za čuvanje ovaca pa je ona opet u dilemi da li u nepoznato dati djecu, no strah od gladi je jači. Ponovno tuga za majkom, no ona jednog dana stiže. U međuvremenu se javila sestra iz Bošnjaka i zove ih k sebi pa majka moli domaćine da joj s nešto hrane i robe opreme djevojčice za put, a ona se vraća u Gospić.

– No partizani zauzimaju Perušić i ne možemo nikuda. Ipak, jednoga dana gazdi kažemo da sestrica i ja idemo, kako nam bude, pa, držeći se za ručice, krećemo našoj mami. No Gospić je ograđen žicom - kazuje s. Antica. Opet Božjom voljom uspijevaju ući u grad i nalaze majku. “Oči je za nama isplakala”, kaže redovnica. No zatvara se put za Slavoniju, koji se opet otvara u prosincu. Slijedi dug i mučan put, preko Bihaća, u vojnim kamionima, vlaku, pješice...

– Ni dandanas ne znam kako smo stigle do Vinkovaca pa iz njih u Županju, Bošnjake. Išle smo po seoskim ulicama onako prljave, umorne, gladne, tražeći našu sestru. No dragi Bog ponovno je vodio naše putove i mi ju srećemo, a tu je bila još jedna naša sestra. U jednoj sobi živjelo je nas devetero, no opet, bili smo pod jednim krovom. Sretni što smo zajedno - ispričala je svoj križni put s. Antica, koja će iz Bošnjaka, 1947., otići u samostan. Od tada je skromna službenica Božja i članica Družbe milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu.