U svome je dnevniku Mirko Šeper, radeći na Vučedolu s njemačkim arheologom Robertom Rudolfom Schmidtom, evidentirao 1938. godine nalaz golubice zapisavši da je to ceremonijalna kokoš.

Onda se naknadno sjetio da kokoši nije bilo sve do Aleksandra Makedonskog i 3. stoljeća pr. Krista, pa je prekrižio i napisao golub, skiciravši posudu koja je do danas ostala “vučedolska golubica”. I ta, zapravo obična bilježnica, no iznimno vrijedna u odmatanju klupka tajni života jedne civilizacije, dijelom je stalnog postava nedavno otvorenog Muzeja vučedolske kulture nadomak Vukovara.

Ta ista “vučedolska golubica” ratne, 1991. godine postala je simbolom grada Vukovara i nezaobilazan je detalj i svake kuće i službenog prostora današnjeg Vukovara. U blizini muzeja, na lokalitetu Gradac gdje je i pronađena, izložena je replika golubice, dok se originalna posuda čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

- Vučedolska kultura je najviši standard svog vremena. To je vrijeme kada počinje država i pismo u Egiptu, Mezopotamiji i Kini. Izgleda da je Europa u to vrijeme “na drvetu”, ali imala je sreću da je imala vučedolsku kulturu koja je u nekim tehnološkim stvarima bila i naprednija. Tako možemo reći da je prva bronca iz vučedolskog sloja u Vinkovcima, došla u Troju, a ne obrnuto - objašnjava Aleksandar Durman, suautor stalnog postava Muzeja vučedolske kulture, voditelj arheoloških istraživanja Vučedola i voditelj Katedre za arheometriju i metodologiju Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Upravo sustavna arheološka istraživanja, unatrag 30-ak godina, ali i Durmanove znanstvene interpretacije za rezultat su imali taj fascinatan muzejski postav na pet kilometara od Vukovara, tik uz sam lokalitet.

- Arhitektura zgrade je izvrsna, građena je za ovu muzeološku koncepciju i zapravo je od početka živjela sa svim suradnicima. Ukopana je u padinu ispod lokaliteta, prema surduku i Dunavu. Sama po sebi je zanimljiva jer ima 4 kraka koja su k tome, na krovu, i šetnica, a ima i 4 atrija kao svojevrstan odmor od postava, i sklad s prirodom, u koje smo posadili po jedno drvo za koje znamo da je bilo na prostorima vučedolske kulture, brijest, javor i bukva, hrast - opisuje ravnateljica muzeja Mirela Hutinec zgradu muzeja.

Posve u crno obojena unutrašnjost ne odvlači pozornost od izložaka, a kroz tri kraka niže se 19 prostorija, svaka za 50-ak centimetara viša od prethodne, tako da se posetitelj lagano rampama penje iz jedne u drugu, ne osjetivši koliki je uspon svladao.

Ono po čemu je muzej na Vučedolu jedinstven jest to što je posvećen jednoj prapovijesnoj kulturi. Iako ideja postoji još od 80-ih godina, Muzej vučedolske kulture osnovan je uredbom Vlade RH 21. veljače 2013. godine, kao nacionalni muzej od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Muzejski postav prostire se na 1200 “kvadrata” i prezentira vučedolsku kulturu u cjelini.

- Kroz postav možemo pratiti razvoj civilizacija i kulture od prvih naseljavanja 6000. godina pr. Krista, rekonstruirati dnevni život i običaje u burno vrijeme doseljavanja prvih Indoeuropljana - badenske, kostolačke i vučedolske kulture, koju se i najdetaljnije može rekonstruirati i po kojoj je lokalitet dobio ime - kazuje Hutinec.

Najintenzivniji rast i razvoj vučedolska kultura bilježi u vremenu između 3000. i 2400. godine prije nove ere, i u svom je vrhuncu pokrivala 14 današnjih europskih država - Češku, Slovačku, Austriju, Mađarsku, Rumunjsku, Sloveniju, Italiju, Hrvatsku, BiH, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Albaniju, a jedno je naselje registrirano i u istočnoj Grčkoj. Po čemu je ta kultura bila posebna opisat će Hutinec:

- Imali su prvo slikovno pismo u ovim krajevima, ustanovili su prvi indoeuropski kalendar s 365 dana u godini, proizveli prvu svjetsku broncu, vjerojatno i prvu pilu, imali su mjeru za dužinu i očito za težinu, napravili su revoluciju u metalurgiji sa serijskom proizvodnjom metala. Zanimljiv je i način na koji su živjeli, u komfornim kućama s namještajem koji nam je prikazan u malim keramičkim modelima koje smo pokušali rekonstruirati od pletenog pruća, nosili su izuzetno lijepo dekoriranu odjeću, funkcionalnu i toplu, pet vrsta obuće (svaki par za lijevu i desnu nogu) i imali više od 20 tipova posuda za razliku od prethodnih kultura koje su poznavale tek četiri.

Hutinec dodaje i da su jako dobro poznavali prirodu oko sebe, poznavali su nebo i šest zimskih zviježđa po kojima su se orijentirali. Znali su sigurno tri vrste instrumenata, zvečku, gajde ili mijeh i žlaboraču, a vjerojatno su imali i bubanj (što se u muzeju može i - čuti!).

Posebna je po tehnološkim dostignućima, po životnom standardu i pokušali smo kroz 19 prostorija tematski pokazati tu posebnost vučedolske kulture - govori ravnateljica. Međutim, učinili su to ne samo kroz materijalne artefakte, već i prikazom duhovne strane koja se zapravo iščitava iz arheoloških nalaza.

- Sve što je prikazano u ovom muzeju nije nešto što je imaginarno nego je zapravo fascinantno već time da možemo iz arheoloških podataka koje dobivamo na terenu iščitati, producirati, prezentirati njihov život - kaže Mirela Hutinec dok prolazi muzejskim sobama, gdje svaka ima i multimedijalni dio, dodatno atraktivan i prepun podataka.

Prva prostorija predstavlja geološki prostor Vučedola i kulture koja je nastala na prostoru između Drave, Dunava i Save. Druga je pak nešto što gotovo da ni jedan muzej nema jer, posvećena je - istraživačima, onima zbog kojih je vučedolska kultura postala ono što jest. Dakako, tu su samo “stari” istraživači, neki od njih nikada nisu ni bili na Vučedolu, ali su pridonijeli da je ta kultura prepoznatljiva i da je dobila svoje ime jer su prepoznali kako je riječ o jednoj te istoj kulturi. A zahvaljujući posljednjem istraživaču, dr. Stojanu Dimitrijeviću, vučedolska kultura danas ima taj naziv (ne više ljubljanska, jadranska i sl.). Inače, od sedmorice, trojica su k tome Vinkovčani - Josip Brunšmid, Viktor Hofiller i Dimitrijević.

Postav u suautorstvu Durmana i Hutinec prvi put pokazuje kako su izgledala vučedolska kola, rekonstruirana po malom keramičkom modelu (kakvi su tada mogli biti igračke za djecu) nađenom u jednoj jami na Vučedolu, dok je nalaz u mučvarištima oko Ljubljane ukazao na zgodnu neobičnost - kotač su radili tako da se nije okretala osovina unutar kotača jer bi se, težak za napraviti, brzo potrošio, nego se osovina, koju je lako zamijeniti, okretala zajedno s kotačem. Hutinec kaže kako i to pokazuje koliko su bili inovativni. U istim močvarištima “zarobljen” je ostao i jedan vučedolski čamac, monoksil, kojeg su vukovarski muzelaci rekonstrurali s kolegama iz Instituta Slovenije i izradili čak dva 2008. godine u sklopu arheološke škole sa studentima.

- Smatramo da su dubili deblo kontroliranom vatrom, paljenjem unutrašnjosti debla i izvlačenjem dogorjelog kako bi došli do oblika koji je mogao ploviti - kaže Hutinec. Jedan monoksil je muzejski eksponat, drugi čeka buduće porinuće u Dunav.

Muzej na Vučedolu svjedoči i o stočarstvu između 3500. i 2500. godine pr. Krista (sa značajnim postotkom svinjskih kostiju, što ukazuje da više nisu bili samo nomadi), o lovu i ribolovu, zemljoradnji s oruđem koje su koristili poput velikih kamenih žrvnjeva za drobljenje žitarica dopremljenih iz središnje Bosne, što je opet dokaz da su naselja razmjenjivala dobra. Ispričana je i priča o vučedolskim naseljima koja su bila prilično velika, ono na Vučedolu prostiralo se na 44.500 “kvadrata”, u Vinkovcima na 77.000, uz rekonstrukciju kuće. “Presjekli” su je i pokazali da je bila građena kao košara, četvrtasta sa zaobljenim uglovima, a na svakih 30 - 40 centimetara zaboden je bio po jedan kolac između kojeg je pleteno pruće i onda bi se takva košara obložila zemljom.

Bila je to zdrava kuća, odlične toplinske i zvučne izolacije. No, iznimno zanimljiv i arheolozima značajan nalaz bio je trag (otvaranja) vrata na podu trosobne kuće na Vučedolu, prikazan i u rekonstrukciji, a koji govori da su imali vrata od 80 centimetara, dakle standard koji i danas poznajemo!

Rekonstruirana je i odjeća iz doba vučedolske kulture, tkalački stan; vičan postolar Zdravko iz Zagreba izradio je pet modela obuće među kojima je i lijepa svečana čizma čiji je keramički model u malom pronađen 2007. na lokalitetu Vučedol. Originalna vučedolska čizma je i izložena. Dio prostorije koja svedoči o zanatima, pored kamenih nožića, koštanih šila, sjekira... jest i dokaz da je vučedolska kultura vrlo vjerojatno poznavala brončanu pilu. Dosezi u metalurgiji mogu se vidjeti kroz tri tipa peći, dok na serijsku proizvodnju ukazuje 50-ak identičnih sjekira nađenih na lokalitetu kod Pakraca koje su sve težile točno 923 grama.

Unutar vučedolske kulture bila je i izuzetno bogata keramička produkcija, od uporabnih do ritualnih posuda (pretpostavka je da nisu jeli svi iz jedne velike posude već iz zasebnih tanjura!), sve do mikanovačke dvodijelne posude tzv. roga obilja, do bogatog ukrašavanja vrlo često s tematikom horizonta i zviježđa. To je i trenutak “ulaska” u muzejski prikaz duhovne sfere Vučedolaca, gdje posjetitelju valja zastati i poslušati fascinatnu priču o vučedolskom orionu - prvom indoeuropskom kalendaru. I dakako, priču o neobičnim grobovima kulture čija groblja do danas nisu pronađena...