U povodu blagdana svetih apostola Petra i Pavla te Dana općine, u župnoj crkvi u Čađavici 29. lipnja održano je svečano misno slavlje.

U povodu umirovljenja vlč. Valentina Halića, načelnik općine Čađavica Mirko Rončević na završetku svete mise uručio je dugogodišnjem čađavačkom župniku zahvalnicu za 45 godina dugu i uspješnu suradnju, a zahvalnicu čađavačkom župniku u ime vjernika Zvonimirovca uručio je član Vijeća Mjesnog odbora toga sela i predsjednik Općinskog vijeća Josip Piskać.

Životna priča Valentina Halića nije samo priča jednog osebujnog svećenika, to je slika nastojanja crkvenih pastira da na okupu drže svoje stado i njihova požrtvovnog zalaganja da očuvaju domoljubnu vjeru. Valentin Halić bio je svećenik koji je proživio sve nedaće pastirskog života, od zalutalog stada do olujnih nevremena i vučjih nasrtaja, i koji je uspio u svojoj misiji.

Župnik Halić rođen je 12. veljače 1943. godine, u Maloj Subotici, u Međimurju. U njegovu rodnom mjestu nije bilo osmogodišnje škole pa je osmoljetku završio u Čakovcu. Interdijecezansku klasičnu gimnaziju kao pripravu za svećenički poziv upisao je u zagrebačkom sjemeništu na Šalati 1958. godine i maturirao je četiri godine kasnije. Nakon prve godine Teološkog fakulteta služio je 18 mjeseci Titovu vojsku u Pirotu i Petrovaradinu kod Novog Sada. Ne žali se na to vrijeme, čak mu je znanje latinskog jezika pomoglo da u vojsci radi kao medicinar i predavač.

Kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1969. godine u Zagrebu, a mladu misu održao je u svojoj Maloj Subotici još kao student šeste godine fakulteta. Godinu dana kasnije kao kapelan poslan je u Đurđevac, uz koji je dobio i župu Budrovac bez župnog stana. Istovremeno je vodio dvije župe, 30 sati tjedno držao vjeronauk i gradio župni stan u Budrovcu. Da bi privukao mlade, družio se s njima i išao s njima na zabave i u kino.

Stara gospoda svećenici čudno su to gledali i njegov način rada nije im se dopao pa su ga na svojoj sjednici osudili i jedan svećenik tužio ga je biskupu Miji Škvorcu.

- Rekao sam biskupu neka mi izvoli pročitati pismo kojim se mene tuži, sve, od A do Ž, i ono što piše u zagradama. Biskup se iznenadio i upitao me kako znam da ima i nešto u zagradama, a ja sam odgovorio da ga znam u dušu, znam kako diše, pa kako ne bih znao i kako piše. Biskup je očekivao polemiku, da ću se ja raspravljati, ali ja sam se rijetko kada u životu branio. Moja taktika bila je potvrđivanje i kad mi je biskup pročitao pismo, rekao sam da je sve točno i da sam još i gori. Ali sad ja postavljam pitanje: ja sam mladi svećenik, tek sam završio bogosloviju i vi ste me odgajali, pa kako ste mogli takvoga gada odgojiti? Biskup je ostao zapanjen, ali nije mi htio reći što me čeka.

Halić je biskupu zamjerio što mu nije spominjao premještaj, nego je unaprijed donesenu odluku o premještaju u Čađavicu saznao slučajno od jednog svećenika na autobusnom kolodvoru u Virovitici.

- Poslije mi je kardinal Kuharić rekao da je u Čađavici poslije 2. svjetskog rata bio vrlo uspješni svećenik Ivan Mihalić iz Međimurja. Ali došao je u sukob s komunističkom vlašću u Slatini i prijetili su mu da će ga ubiti, pa je sa svojom sestrom pobjegao u Australiju. Nakon njegova odlaska češće su se mijenjali župnici u Čađavici, ali vidjelo se da se ne snalaze i ne nalaze načina rada s ovdašnjim ljudima. Kardinal je rekao da su se sjetili mene kao Međimurca i pomislili su da ću ja uspjeti u Čađavici kao Mihalić. Zato su mene poslali u Čađavicu.

Župu u Čađavici Valentin Halić preuzeo je 12. ožujka 1971. Za sebe kaže da je bio mlad, ali nije bio blesav.

- Bilo je velikih problema, noćima sam razmišljao o tome i tražio rješenja rada s ljudima, kako se postaviti. Učili su nas da ništa ne mijenjamo što smo zatekli od prijašnjeg župnika. A ja nisam htio tako. Na prvom sastanku crkvenog odbora nabrojio sam sve što sam vidio da treba napraviti. Prvih šest mjeseci župni dvor je bio otvoren jer je bio potpuno prazan i nije se imalo što odnijeti ili ukrasti. U jednoj sobi imao sam samo krevetac širok 80 centimetara, a ja 90 u ramenima. Bila je zima i hladno, puna kuća miševa koji su se meni u krevet dolazili grijati. Raniji župnik odustao je od rada s narodom i poseljančio se. Na sedam jutara crkvene zemlje on je uzgajao krave i svinje, i ništa ga drugo nije zanimalo.

Mještani Zvonimirovca dolazili su u Čađavicu preko livada, jer tada nije bilo asfalta, nego je i ljeti bilo vode i blata pa su ljudi dolazili u čizmama. Jedne nedjelje na misi nema Zvonimirovčana. Seoski učitelj Jozo Sopjanac u Zvonimirovcu je pripremao proslavu Dana žena i upravo u vrijeme mise imali su sastanak o tome. Poslije podnevne mise župnik Halić otišao je motorom u Zvonimirovac na taj sastanak u domu i čekao. Učitelj Jozo shvatio je razlog njegova dolaska i na kraju mu dao riječ.

- Znao sam da se ženama treba obraćati kratkim i lako zapamtljivim parolama, kako bi ih pronijele selom. Ako želiš da ti mačka prede, moraš je prvo pogladiti. Zato sam rekao mještanima da su si stvorili kuće, sagradili cestu, doveli struju, podigli dom, ali nemaju crkvu. Upitao sam ih dokle će po tom blatu hodati u Čađavicu i jesmo li kadri sagraditi crkvu u njihovu mjestu. Po izlasku iz doma pokazao sam visoku topolu i rekao kako bi selo lijepo izgledalo da je to crkveni toranj. Ubrzo su formirali odbor i odlučili da će crkva biti u središtu mjesta. Da stvar bude zanimljivija, gradilište su kupili od sekretara Partije, što je olakšalo i ubrzalo prijenos vlasništva.

Župnik je napravio skicu i odnio je inženjeru da je stručno obradi. Crkva je građena polako, ali prema svim tadašnjim propisima. Kako se približavao kirvaj, rekao je mještanima neka uzidaju bar metar zida, da vide koliko je to veliko i koliko ljudi stane u tu crkvu, a on će na skeli održati misu. Župnik je doista služio misu na skeli, a ni pola vjernika nije stalo unutar zida i morali su proširivati crkvu.

Tako je u Čađavici krenuo novi župni život i kardinal je bio prezadovoljan što je mladi župnik pronašao način rada s ljudima.

- Bilo je dobre suradnje, ali i problema s Općinom, bilo je tužakanja i Crkvi i državi, bilo je i sudova, i zatvora, a ja na to sve kažem - dokle god dižem prašinu iza sebe, još sam konj za trku! Još i sada godine meni ništa ne čine. Mještani nisu bili za gradnju novoga župnog dvora, jer su mislili da vlč. Halić neće prihvatiti župu zbog stanja u kojem sam zatekao crkveno imanje. A ja sam drukčije mislio: mlad si, zdrav si, pljuni u šake, Bog ti je dao sposobnosti, danas očistiš dva kvadrata, sutra dva, i za deset dana bit će 20. I pokaži što znaš. Moje najljepše propovijedi bile su one poslije kojih su ljudi izlazili iz crkve i psovali mi mater. To je značilo da nisam govorio zidovima ni vrapcima, nekoga sam dirnuo. Znamo da kad ljudi tako reagiraju, kada dođu k sebi, vraćaju se i postaju veoma dobri vjernici. Malo su bolje počeli slušati moje propovijedi i nakon izvjesnog vremena počeli su shvaćati da ih volim i da im želim dobro, i tako se počela formirati jezgra. Kad sam tako počeo raditi, jednom prilikom Živko Kustić mi je rekao: “Ako tako budeš radio, Kuharić će te ubetonirati u Čađavici!” I kad me naš biskup dr. Antun Škvorčević nakon osnivanja Požeške biskupije pitao kako to da sam tako dugo ovdje, rekao sam da me kardinal Kuharić ubetonirao u Čađavici.

U Halićevu svećenikovanju bilo je različitih događaja. Usred noći lupali su mu po prozoru i upozoravali ga neka bježi.

- Ja nisam bježao, i to se narodu svidjelo. Dočekivali su me noću i htjeli me zaplašiti, ali nikome to nije uspjelo. Jednome takvom rekao sam da ću mu razbiti nos, ako treba i platit ću mu, ali on moj nos neće razbiti, jer ja moram pred narodom držati misu čitavoga nosa. Bilo je provokacija i druge vrste. Jedan svat unio je bocu alkoholnog pića u crkvu i dijelio ga drugima u crkvi uz riječi - pije on, pijte i vi. Pokazao sam mu vrata. Biskup Srakić mi je na jednom skupu u Osijeku rekao kako je SUP-ovac iz Orahovice, koji je bio glavni predstavnik beogradske UDBE zadužen za nas svećenike na slavonskom području, izjavio da “sa svim svećenicima može izići na kraj, ali s onim Valentom nikako”. Biskup je dodao da me tada zavolio, jer ni Titov udbaš ne može sa mnom na kraj.

Četiri mjeseca bio je Halić zatvoren u Lipovici, kaže zbog bratstva i jedinstva. Njegov dosje na sudu bio je “tako debeo da su ga nosili kao dijete na krštenje”. Na suđenju nije imao odvjetnika jer nije tako želio trošiti novac. I u vrijeme Halićeva svećeništva bili su učestali napadi na kardinala bl. Alojzija Stepinca, kao i u posljednje vrijeme, kad se očekuje njegovo proglašenje svetim. “A ja sam govorio: pogledajmo sadašnjost. Kažete da se javlja vlast koja ugrožava vas kao Srbe i pravoslavce, a ako vas ja upišem u knjige kao vjernike, oslobađam vas te opasnosti. Kakav bih ja bio čovjek, osobito svećenik, pa vam to ne bih napravio? Kardinal Stepinac i svećenici upravo su to radili, spašavali su vas da biste danas mogli bolje pljuvati po nama”.

Nakon aktivne svećeničke službe, župnik Halić narušena zdravlja i otežanog kretanja odlazi u požeški svećenički dom, gdje se o umirovljenim svećenicima brinu časne sestre iz Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice.

- Sve što sam proživio kao svećenik mogu reći da sam radosno proživio. Često kažem da sam kaubojski služio svoju svećeničku službu, s mnogim zgodama i anegdotama, a bilo je i žalosnih i teških. Ali Isus Krist je rekao: Uzmi svaki dan svoj križ za mnom i moj križ je sladak i lagan. I istina je da čovjek u tim teretima mora osjetiti radost, pa kad to prođe i kad pobijediš, osjetiš zadovoljstvo što si bio hrabar, zaključuje župnik Valentin Halić.