DONJI ANDRIJEVCI - Skapčani ili s bagom, ringlaši, kalančori... samo je dio različitih naziva za kožne opanke koje već sedam godina uspješno ručno radi diplomirani pravnik, 32-godišnji Krunoslav Paun iz Donjih Andrijevaca. Koliko mu je poznato, jedini ih izrađuje u Slavoniji, a do sada je proizveo na tisuće komada i nema dvojbe, radit će ih i dalje jer od toga se, kaže, može živjeti ako nemaš prevelike zahtjeve.

Sve je krenulo u obiteljskoj kući gdje se njegov djed bavio istim zanatom, a Kruno je kao dječak sa zanimanjem promatrao nastajanje opanaka, sandala, papuča, kandžija, čizama... od goveđe kože, čiji miris i sada prevladava u prednjoj sobi nevelike kuće, gdje za “mašinom” danas proizvodi gotovo isti asortiman. Od djeda je naslijedio više od stoljeća stare alate, gladilice, šila izrađena od turpije, ali i talent te interes za posao.

- Dok sam studirao, izrađivao sam kožne torbe za djevojke, i to je bio dobar džeparac. Dobro su išle, sve do krize - kaže Krunoslav.

Nakon godinu i pol pravničkog posla i istjecanja ugovora našao se pred zidom. Tu je obitelj, supruga Nikolina i dvoje djece. Zato se bez mnogo stručnog znanja upustio u izradu opanaka.

- U početku mi je malo pomagao bratić, no već sedam godina radim sam i ne mogu se požaliti - kaže Kruno.

Kožu uglavnom nabavlja u Hrvatskoj, gdje i završava većina izrađenih opanaka. Traže ih, veli, folkloraši, ili oni koji ih žele imati kao suvenir. Svako selo ima svoj naziv za gotovo isti proizvod, a osim za slavonske KUD-ove, radi dosta i za Moslavinu, Kordun, Baniju, Bilogoru. No nađe se i kupaca iz Njemačke, Austrije, Kanade ili Australije, folkloraša koji njeguju hrvatsku tradiciju. Za izradu jednog para od komada kože potrebno mu je od pet sati naviše, ovisno o tome koliko su zahtjevni, s ukrasima, kopčama (koje također sam izrađuje), ručno bušenim rupicama s “lohajzlom”, pa nije ni čudo što par košta po nekoliko stotina kuna. A sve šije na Pfaffovoj mašini iz 1905. godine i drugoj staroj samo četiri desetljeća.

Radni i svečani opanci, pletene misne sandale na peticu, papuče obične i sa zlatovezom, muške čizme... izrađuju se, navodi Kruno, prema modelu i prema željama naručitelja, premda nekada nisu po etnološkim pravilima. Uglavnom prevladava crna boja obuće, ali radi se i od smeđe (većinom za osječko područje), te bijele kože - za nekoliko sela Đakovštine.

- Sve se može kopirati osim izvornog materijala, kože štavljene kod kuće, koja je bila fleksibilnija, ali kraćeg trajanja - pojašnjava majstor. Ideja i želja je napretek, a premda se proizvodi osuvremenjuju novim dodacima (poput gume umjesto kožnog đona koji se kliže), svi odišu duhom starih vremena prema kojima je većina nostalgična. I Kruno je zavolio posao od kojega uzdržava obitelj, iako je budućnost neizvjesna.

U sve je utkana ljubav prema djedu kao okidač za posao koji traži talent i dosta rada, ali pruža kreativnost, slobodu izbora i - donosi zaradu.