U Osnovnu školu Popovac jedan dvanaestogodišnji učenik sljedeće školske godine neće se vratiti.

Otac mu već nekoliko mjeseci radi u Njemačkoj, a ondje će mu se pridružiti on, njegova petipolgodišnja sestra i majka, 33-godišnja Kristina Pintar.

Ovo je samo jedna od brojnih obitelji koja hrvatsku adresu mijenja inozemnom i koja trbuhom za kruhom ne šalje samo hranitelja obitelji. Kristina Pintar nada se da će ondje ostati zauvijek.

- Nadam se da se nikada nećemo vratiti. Moj suprug je ondje već nekoliko mjeseci, radi u građevini i odlično mu je. Po struci sam poljoprivredni tehničar i u našoj lijepoj Slavoniji za mene posla nema. Vjerujem da ću ga ondje lako pronaći, baš kao i suprug, ali i suprugov brat te nećak. Svi su oni bili primorani otići u Njemačku i tamo se zaposliti jer ovdje nema kruha ni budućnosti - rekla nam je Kristina i dodala kako posao ondje neće birati. Radila je na farmi krava, godinama je radila u Benettonu, no nakon što je zatvoren pogon te talijanske tvrtke, za nju posla više nije bilo. Stoga nije vidjela ni svrhu biti na evidenciji Zavoda za zapošljavanje odakle joj ni jedanput nije ponuđen posao. Nije joj strano ustajanje u 3.30 sati radi odlaska na radno mjesti i nada se da će dolaskom u Njemačku pronaći nešto što će joj osigurati redovnu plaću i život zajedno sa suprugom i djecom koja jedva čekaju pridružiti se svom ocu Saši.

- Sin polako ulazi u pubertet i nije u početku bio presretan što ćemo seliti. Žao mu je prijatelja, njemački mu je potpuno nov jezik, no želja da živimo zajedno jača je od svega. Velik je problem pronalazak stana, no i suprugovi kolege s posla trude se što prije pronaći nekakav smještaj da uskoro doselimo ondje. Živjet ćemo u manjem mjestu i ne strahujem od ove životne prekretnice na koju smo se bili prisiljeni odlučiti - priča Kristina Pintar.

Ovo nije jedina obitelj iz Slavonije i Baranje koja je kompletna odlučila otići u inozemstvo. Time se ovaj najnoviji egzodus iz Hrvatske razlikuje od onih u pedesetima ili sedamdestim godinama 20. stoljeća kada su na rad u inozemstvo odlazili većinom muškarci, svojim obiteljima su slali zaradu, a nakon određenih godina vraćali se u domovinu. Odlazak cijelih obitelji vjerojatno je nepovratan, mlade generacije, kada se jednom snađu u drugoj zemlji, teže se odlučuju na povratak.

Dobro je to poznato i Zoranu Kontaku, načelniku baranjske Općine Popovac, koji kaže da je najveći broj cijelih obitelji otišao iz Kneževa, potom iz Branjine i to uglavnom pomoću sličnog scenarija. Najprije u inozemstvo ode glava obitelji, kaže Kontak, i potom se zaposli i nakon toga za sobom "povuče" ostatak obitelji. Poznat mu je slučaj vozača koji je za minimalnu plaću u Hrvatskoj vozio, kaže, "od jutra do mraka". Sreću je odlučio potražiti u Danskoj i ondje je u roku od tri dana pronašao posao. Polako uči jezik i propise, a uskoro ondje seli i cijela njegova obitelj.

- Za vrijeme ratnog progonstva jedan dio ljudi iz naših krajeva otišao je u skandinavske zemlje, ali i u Kanadu i Australiju. Obično se dogodi da tamo ostane netko od rodbine pa imaju kod koga otići, no u nekim slučajevima za financijskom sigurnošću ljudi odlaze u inozemstvo i ako ondje nemaju nikoga. Mi taj egzodus vidimo prema padu prihoda od poreza ili naplate komunalne naknade. Ako je netko mjesecima ne plaća, uglavnom je odselio, tako da mogu potvrditi da ljudi s ovih područja gotovo pa masovno odlaze - ispričao nam je Kontak, rekavši kako je na području općine Popovac više od stotinu od ukupno 1700 obitelji socijalno ugroženo. Stoga ne čudi da se odlučuju na odlazak jer ovdje, ako i pronađu posao, kaže načelnik, rade za minimalac gotovo cijeli dan.

Takva sudbina zadesila je i osječku obitelj iz Frankopanske ulice, koja je učinila iznimku – trbuhom za kruhom krenula je nezaposlena majka, a ovih dana u Irskoj će joj se pridružiti i ostatak obitelji. Posao je u irskom Corku pronašla za nešto manje od mjesec dana, a zahvaljujući predanom (i plaćenom) radu, i prije dopuštenog uobičajenog roka uspjela je dobiti nekoliko dana godišnjeg odmora kojeg je provela sa svojom obitelji. Nakon nekog vremena morala ih je ponovno napustiti, no ne zadugo, jer će njezin 40-godišnji, inače donedavno zaposleni suprug, zajedno s djecom od sedam i dvanaest godina, uskoro useliti u Cork.

- Suprug je godinama radio na jednomjesečni ugovor i ne tako davno dobio je posao na neodređeno vrijeme. Ipak, ne želimo više biti razdvojeni, a ja se u Osijek ne vraćam. Sin se veseli što će ondje krenuti u školu, a kći će trebati nešto prilagodbe jer će ovdje umjesto u peti u Osijeku, krenuti u šesti razred. Suprug je već poslao nekoliko zamolbi i vjerujem da će brzo dobiti posao - kaže Osječanka.