S demografom Draženom Živićem, voditeljem vukovarskog područnog centra Instituta za društvene znanosti “Ivo Pilar”, razgovarali smo o zabrinjavajućim demografskim trendovima u Hrvatskoj.

Hrvatska već godinama ima negativan prirast stanovništva. Za koliko se, zbog toga, smanjio broj ljudi u Hrvatskoj u posljednjih deset godina?

- Nažalost, zbog različitih metodologija popisa stanovništva 1991., 2002. i 2011. ne možemo posve precizno utvrditi intenzitet, a u posljednjem međupopisnom razdoblju (2002. – 2011.) čak ni smjer demografske dinamike kada je u pitanju kretanje broja stanovnika. Ukupan (službeni) broj stanovnika u Hrvatskoj između 1991. i 2001. smanjen je s 4,784.265 na 4,437.460, ili za 7,2 %, a između 2001. i 2011. s 4,437.460 na 4,284.889, ili za 3,4 %, što znači da je u tih dvadeset godina Hrvatska izgubila svakog desetog stanovnika, prosječno 25 tisuća godišnje. No ako analiziramo promjenu broja stanovnika na osnovi koncepta prisutnog stanovništva, ili “stanovništva u zemlji”, onda su podatci drukčiji. U tom slučaju broj stanovnika Hrvatske između 1991. i 2001. smanjen je s 4,499.049 na 4,200.214, ili za 6,6 %, a broj stanovnika između 2001. i 2011. povećan je s 4,200.214 na 4,284.889, ili za 2,0 %. U tom drugom slučaju nije riječ o radikalnoj promjeni demografske dinamike, nego o negativnom utjecaju (pre)čestih promjena u metodologiji popisa na izračun indikatora demografske dinamike. To više što pokazatelji vitalne statistike u posljednja dva desetljeća jasno upućuju na depopulaciju kao dominantan demografski proces u razvoju stanovništva Hrvatske, s brojnim i dalekosežnim nepovoljnim društvenim i ekonomskim posljedicama.

A koliko godišnje gubimo sada zbog odlaska mladih stručnjaka i obitelji u zemlje gdje su bolje plaćeni i kvalitetnije žive?

- Migracijska statistika, nažalost, i dalje je najmanje pouzdan dio demografske statistike, pa pri uporabi službenih ili manje službenih podataka moramo zadržati stanoviti oprez. Ali ako apstrahiramo metodološke probleme i oslonimo se na službene podatke Državnog zavoda za statistiku, koji svoje evidencijsko uporište ima u bazama MUP-a koje se odnose na prijavu i odjavu prebivališta, onda su podatci za 2011., 2012., 2013. i najnoviji, za 2014., vrlo zabrinjavajući, štoviše, porazni. Naime, u te četiri godine iz Hrvatske se odselilo (tj. prema zakonskoj obvezi odjavilo prebivalište zbog iseljenja) ukupno 61.696 osoba. Istodobno, u Hrvatsku se doselilo (tj. prijavilo prebivalište) ukupno 38.509 osoba, što znači da je migracijska bilanca (razlika doseljenih i iseljenih) bila negativna (-23.187). S obzirom na to da se nastavlja i trend prirodne depopulacije (više se umire nego što se rađa), jasno je kojim demografskim trnovitim stazama kroči stanovništvo naše zemlje.

Otkada nam pada natalitet i u kakvom je on odnosu prema mortalitetu u Hrvatskoj?

- Zbog različitih destabilizacijskih čimbenika demografskog razvoja, napose negativnih utjecaja dvaju svjetskih ratova te duge i brojne emigracije, natalitet se u Hrvatskoj počeo smanjivati već sredinom 1950-ih, odmah na završetku poslijeratnog “baby boom” razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Od kraja 1960-ih u Hrvatskoj je zamjetna opadajuća bioreprodukcija, što znači da nema čak ni jednostavnog prirodnog obnavljanja stanovništva. Doista zabrinjavaju podatci da je od 1991. (kada je broj umrlih prvi put nakon Drugoga svjetskog rata premašio broj živorođene djece) do najnovijih podataka za 2014. u Hrvatskoj “višak” umrlih nad rođenima premašio 190 tisuća.

Što nam je sve kao posljedice donijela ta dugotrajna depopulacija?

- Nažalost, dugotrajna depopulacija u baštinu nam je ostavila brojne probleme koje neće biti lako ni brzo ublažiti ili usporiti. Ali je stoga i naša odgovornost veća da što prije u tome području nešto učinimo. Naime, u svijetu nema primjera, bar koliko znam, uspješne ekonomije i stabilnoga društva koje bi se razvijalo u depopulacijskim uvjetima demografskog razvoja, kakvi su sada u Hrvatskoj. Jer o demografskim trendovima ovise ljudski resursi koji ulaze u tržište rada ili izlaze iz njega. O sadašnjim demografskim trendovima ovisi priljev stanovništva u reproduktivnu dob. Funkcioniranje i stabilnost socijalnog, zdravstvenog i naročito mirovinskog sustava u izravnoj je ovisnosti o demografskim procesima itd.

Kako biste u skladu sa svime time ocijenili demografsku budućnost Hrvatske ako se ništa u svemu tome ozbiljno ne promijeni – katastrofalnom ili tek zabrinjavajućom?

- Ako se ništa ne promijeni u sljedećih nekoliko godina glede odnosa hrvatskoga društva i državnih institucija prema demografskim problemima Hrvatske, onda nam više nema povratka s puta koji vodi u katastrofu. Ali da bismo stvari pokrenuli, moramo razvijati i produbljivati svijest o važnosti te problematike. Moramo mijenjati društveno i političko ozračje u odnosu prema braku, obitelji i djeci. To su nositelji demografske obnove Hrvatske. I ako se nastavimo “igrati” tim vrijednostima, onda nam je crna budućnost zajamčena. No ima još nešto vremena da se trgnemo, pokrenemo i prilagodimo javne politike u smjeru poboljšanja hrvatske demografske slike.

Živite u Vukovaru. Koliko nade za hrvatski grad heroj ima u cijeloj toj priči, ostaju li neki novi klinci danas više u Vukovaru nego neposredno nakon rata ili oni nakon srednje škole i dalje uglavnom već gledaju put Zagreba?

- U odnosu prema Hrvatskoj u cjelini, kao i u odnosu prema Vukovarsko-srijemskoj županiji, Vukovar ima znatno nepovoljnija demografska obilježja. Nije teško zaključiti zbog čega. No važnije je pitanje kako dalje i što učiniti da Vukovar postane poželjnijim mjestom za život i rad svakome, a naročito mladim obiteljima. Otvaranje novih radnih mjesta svakako je nužno, kako u ekonomskom tako i u demografskom smislu. Ali važna su i područja djelovanja usmjerena prema rješavanju drugih pitanja (stambenog, poreznog, skrb o djeci...), od kojih mi se najvažnim čini promjena percepcije Vukovara od grada slučaja ili konflikta do grada u kojem vrijedi zasnovati obitelji, živjeti i raditi.

Koliki su za Hrvatsku demografski problem ostali krajevi koje je tijekom rata samovoljno napustio dio hrvatskih Srba?

- Dijelovi Hrvatske koji su izravno bili zahvaćeni ratom, s izuzetkom hrvatskoga istoka, i prije srbijanske agresije bili su karakterizirani nepovoljnim demografskim trendovima kao posljedice relativne gospodarske nerazvijenosti i duge emigracije. Područja Like, Banovine, Korduna, dalmatinskoga zaleđa, čak i zapadne Slavonije s manjim ili većim intenzitetom gubila su stanovništvo više od pola stoljeća, neka i cijelo stoljeće prije Domovinskog rata. Na ionako poremećene demografske odnose i procese nastavila se agresija, koja je dodatno pojačala demografsko osiromašenje tih područja, kako zbog ratnog mortaliteta tako još i više zbog migracijskih gubitaka (prognaništvo/izbjeglištvo/raseljeništvo). Tek je dio migracijama prouzročenih demografskih gubitaka u tim područjima kompenziran poslijeratnim povratkom i naseljavanjem novoga stanovništva, ponajprije Hrvata izbjeglih iz Bosne i Hercegovine. No veliko je pitanje hoće li doći do snažnijeg demografskog oporavka zbog nedovoljno jake društvene i gospodarske aktivnosti. A to je pitanje vrlo značajno, jer tko demografski ne kontrolira neki prostor, ne kontrolira ga uopće, što otvara pitanja ugroze nacionalne sigurnosti.

Još je kompliciranija situacija s Hrvatima u Vojvodini, gdje je Srbija izmišljanjem narodnosti Bunjevac i sporim ispunjavanjem obveza oko pitanja jezika, pisma i zastupljenosti hrvatske manjine u parlamentu učinila sve da njihov broj smanji. U nekoliko ste navrata bili tamo, kakva je danas situacija?

- Hrvati u Republici Srbiji već pola stoljeća bilježe kontinuiranu depopulaciju. Niz je čimbenika toga trenda, od niske bioreprodukcije, dugog i kontinuiranog iseljavanja, uključujući i etničko čišćenje 1990-ih, procesa asimilacije pa sve do promjena u popisnom izjašnjavanju. U demografskom kontekstu danas je najteža situacija glede biološkog sastava hrvatske populacije, odnosno, proces demografskog starenja učinio je Hrvate u Srbiji, uz Vlahe, Makedonce, Nijemce i Slovence, najstarijim stanovništvom, koje ima sve manje vlastitih demografskih potencijala za razvoj, tj. za poboljšanje vlastitog društvenog, političkog i ekonomskog položaja u toj zemlji. Ujedno, čini se da ni hrvatska država ne ulaže dovoljno napora da zaštiti, pomaže i promiče prava Hrvata u Srbiji. Nije lako Hrvatima u Srbiji, ali oni se kroz svoje kulturne institucije pokušavaju, s manje ili više uspjeha, oduprijeti nestanku.

Sve nam je veći postotak stanovništva u poznoj dobi, a sve manji onih u najmlađoj, na što zajedno sa svojim kolegama stalno upozoravate. Vidite li ikakvo rješenje za to, postoji li uopće neka strategija te što bi država zapravo trebala činiti i zašto to ni jedna vlast ne čini?

- Odgovor na to pitanje zahtijevao bi doista puno prostora jer je, kako u kratkoročnom tako i u dugoročnom smislu, ubrzano starenje stanovništva najvažniji negativan demografski proces u Hrvatskoj. Dopustit ćete mi da odgovor na to pitanje, naročito na drugi dio, koji se odnosi na angažman hrvatske vlasti u rješavanju nagomilanih demografskih problema, svedem na samo jednu rečenicu: Vlada RH je na svojoj sjednici 4. listopada 2012. donijela Odluku o ukidanju Savjeta za populacijsku politiku. Sapienti sat.

Razgovarao: Igor BOŠNJAK