Iako nikoga ne valja podcijeniti, mladi (posebice tinejdžeri) dobna su skupina koju je u kazalište najteže privući (da ne kažemo natjerati), izazvati, a potom i zadržati. Toj 'preskočenoj' kategoriji dječja su kazališta neozbiljna, a 'velika' dosadna. Tu prazninu posljednjih godina pokušava popuniti osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića.

Osim što im je to ovaj put pošlo za rukom - predstavom “Jonathanov let”, koju je prema “Galebu Jonathanu Livingstonu” Richarda Bacha režirao, prilagodio tekst i dizajnirao svjetlo Nikola Zavišić, 40-godišnjak koji svaki put kad radi u Dječjem kazalištu (u kojem, kako kaže, voli eksperimentirati formom i sadržajem) pomakne neke granice. Ovaj put je to bilo iznimno u formalnom smislu, što se možda ne će svidjeti svakomu. Kako je to zgodno rekao glumac Edi Ćelić (nositelj naslovne uloge), Zavišićeva estetika nije za svakoga, no vrijedna je kazališnoga prostora i vremena. Uostalom, nesavršeno bi i nestvarno pa i nepoželjno bilo svidjeti se svima, što nikomu i nije cilj jer je neiskreno.

Oni koji su u kazalište (umjesto u dvorište Rektorata) došli s ciljem gledanja neke teške dramske predstave, prevarili su se i možda otišli razočarani, a možda su pomaknuli svoje osobne granice ukusa i poimanja kazališne predstave jer ova je bila sve samo ne obična, iako je publika (potpisnica ovih redaka svakako) kazalište napustila nasmijana, iskreno dirnuta i (subliminalno) potaknuta na pomicanje svojih granica, slobodu, voljenje samoga sebe (da biste voljeli druge).

Tijekom predstave u gledalištu se čulo simpatično odobravajuće komešanje i uzdasi, smijeh, uživanje. Uživala je publika u predstavi - kako kaže ravnatelj Ivica Lučić - u Osijeku nikada viđenu. Zahvaliti to možemo - u prvom redu redatelju Zavišiću koji je komad odabrao, a potom uputio pozive na suradnju nekolicini sjajnih kreativnih pojedinaca. Sam potpisuje uistinu čarobno svjetlo, u jednu ruku tako scenično i kazališno, a opet tako drukčije. Upravo svjetlo davalo je fantastičnoj sceni (riječ je “samo” o bijelom platnu koje je od pozornice načinilo komorni, ali podatni, prilagodljivi i promjenjivi poligon) Irene Kraljić i kostimima Maje Mirković (koji su beskrajno simpatični i funkcionalni, od prve do posljednje minute predstave, a posebice briljantni u drugom dijelu). Upravo je svjetlo činilo predstavu vrlo iskrenom i ogoljenom. U glazbi Willema Miličevića i 'home made' songovima uživali su svi, a ponajviše performeri, vidjelo se. Pokazala je mala šestorka - Edi Ćelić, Areta Ćurković, Lidija Kraljić Zavišić, Snježana Ivković, Đorđe Dukić i Mirel Huskić - da su vješti i u pjevanju. Sve je odisalo čistoćom, zaokruženošću i jednostavnošću u obliku, igri, glazbi, poruci.

Uzevši u obzir sve začudne i iznimne elemente ove bogate predstave, možda je najtočnija definicija da je manje > više. Eksplozivno je to dinamična predstava kojoj će i najsitničaviji teško naći zamjerku, bilo da se to odnosi na glumačke dosege, sjajan scenski pokret Dunje Jocić, decentnu scenu i kostime koji su u takvoj suigri kao da ih je radila jedna osoba. Pokazali su donjogradski kazalištarci još jednom snagu svog malog i hrabrog kolektiva koji iskrenom igrom, čistom ljepotom kod publike (i međusobno) može izazvati pravu ushićenost.

Predstava je dosljedna, puna iznenađenja, fantastičnih preokreta, maštovitih rješenja, u kojima treba uživati širom otvorenih očiju i srca.