Odgoj i obrazovanje temelj je svakoga društva. Ulaganje u mlade sigurna je i isplativa investicija. O njima ovisi budućnost društva i države. Svaka ozbiljna politika ulaže u obrazovanje, radi dugoročne strategije, analizira potrebe gospodarstva i njima se prilagođava, promiče vrjednote, cijeni svoju prošlost, iz koje je izrasla demokracija.
A u Hrvatskoj? O vrjednotama u hrvatskom obrazovanju i na koji bi ih način trebalo usmjeravati govori prof. dr. Dijana Vican, s Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, na kojemu je i na službi prorektorice.
Kada je riječ o djeci, školi i obitelji, redovito se pravi razlika između odgoja i obrazovanja, kao da jedno isključuje drugo. Možete li presuditi u tom sporu?
- Odgoj i obrazovanje djeteta su dugotrajni, njihovo odrastanje do zrelosti, mature, traje punih osamnaest godina. U odgojno-obrazovnoj praksi to znači djelovati svrhovito, strpljivo, dosljedno i posvećeno odgojeniku, učeniku, mladoj osobi ili odrasloj osobi koja se obrazuje. Suvremeni stil življenja često remeti te zakonitosti razvoja i odrastanja djeteta. Nestrpljivost unosi nervozu. Nestrpljiv roditelj preuzima djetetove aktivnosti kako bi požurio njihovo završavanje jer se roditelju žuri. Ljudski mozak i nervni sustav nisu prilagođeni ljudskom htijenju da sve odrade u dnevnom šprintu. Nedosljednost je podjednako štetna, jer i najmanja djeca uočavaju kada odrasli mijenjaju stavove i ponašanje. To su samo neki razlozi zbog kojih se gubi odgojna autentičnost. Najveći razlog je razdvajanje odgoja i obrazovanja. Za mene su odgoj i obrazovanje dvije strane iste medalje. Jedno bez drugoga ne osigurava potpun razvoj čovjeka. Prema tome, onaj tko promišlja i djeluje “obrazovno”, a istodobno kritizira nedostatak “odgoja”, unaprijed, svjesno ili nesvjesno, šteti razvoju i odrastanju djeteta, učenika ili mlade osobe.
Kakav bi odgoj trebao pripremiti djecu i mlade za budućnost? Na kojim ih vrjednotama odgajati?
- Odgajati i obrazovati djecu i učenike za njihov budući svijet uvijek pretpostavlja promišljanje vrijednosnoga okvira, društvenih i kulturnih vrijednosnih dimenzija, kako bismo istaknuli zajedničke ciljeve radi ostvarenja vrjednota. Kojih? Nakon vođenja brojnih rasprava, čitanja znanstvenih i stručnih studija i knjiga, uvida u povijest obrazovanja u nas i šire, pružila mi se mogućnost da u jednom vremenu sudjelujem u kreiranju obrazovne politike i donošenju prvoga nacionalnoga kurikula u Hrvatskoj. Ponosna sam danas što je prihvaćena metodologija izrade nacionalnoga kurikula koju sam tada predložila, a koja polazi od vrjednota. Prije objavljivanja Nacionalnoga okvirnoga kurikuluma, popularnoga NOK-a, vodila sam više od 400 javnih rasprava u cijeloj zemlji. Tada su konsenzusom donesene vrjednote za koje su najrazličitiji čimbenici procijenili da su potrebne obrazovnom sustavu u ovom povijesnom trenutku (suglasile su se i sve političke stranke). Opredijelili smo se za znanje, identitet, solidarnost i odgovornost. Osobno sam se zauzimala za poduzetništvo kao društveno-kulturnu težnju, ali moje okruženje činili su neki “autoriteti” koji su doslovce vulgalizirali poduzetništvo pa tu vrjednotu, hvala Bogu, nismo izbacili, nego premjestili u međupredmetnu temu. No, ističem, konsenzusom smo došli do onih vrjednota koje imaju jasno značenje i svi ih razumiju, obrazovani i neobrazovani, školovani i neškolovani. Razumijevanje je važno jer su svi pozvani i odgovorni ostvarivati ih.
U odgoju i obrazovanju provođene su kozmetičke reforme, ili, bolje rečeno, preobrazbe, još od kraja pedesetih godina. Kakva je reforma potrebna hrvatskom školstvu i kako je provesti?
- Uspjeh obrazovnih reforma ovisi, iskustvo nas uči, o političkoj volji. Kad vladajućima obrazovanje bude prioritet, slijedit će i osiguravanje financijskih i drugih pretpostavki. Ne bih se složila da su u nas provođene kozmetičke promjene. U nas se, nažalost, vode prigodne i djelomične promjene s puno vike i medijske pompe. Prigodne, jer se najavljuju i objavljuju od jednoga ministra do drugoga. Djelomične, jer se mandat ministra pretvori u uvođenje predmeta ili provođenje nekoga beznačajnoga reformskoga dijela. Stalnim uvođenjem novih nastavnih predmeta približavamo se reformama u Uzbekistanu. Bilo bi idealno kada bi se uvođenjem jednoga nastavnoga predmeta uspješno ostvarivali odgojno-obrazovni ciljevi. Takve reforme, međutim, nemaju mjeru u skali učinkovitosti ili uspješnosti obrazovnih reforma. Države, odnosno politike kojima je sustav obrazovanja prioritet, imaju svijest o tome da je svako dijete nacionalna dragocjenost te da je ulaganje u dijete najbolji zalog za njegovo blagostanje, društveno blagostanje, gospodarsko i drugo. S tom sviješću država radi i za budućnost svojih građana i svoje opstojnosti. Ulaganje u dijete počinje osiguravanjem mjesta u predškolskoj ustanovi svakom djetetu, kao i osiguravanje najboljih uvjeta za djetetov razvoj u takvoj ustanovi. Reformski diskontinuiteti u obrazovanju najveća su bolest obrazovnoga sustava u nas.
Postoji još jedna bolećica u nas, a to je da je svim reformatorima najdraže uvoditi promjene u osnovnu školu. Srednje obrazovanje rijetko koga zanima. A srednje obrazovanje vapi za promjenama. Obrazovna reforma, prema mojem mišljenju, imat će značajnih i vidljivih rezultata kad usmjeri sve snage na tri reformska zahvata. Prvo, kada osigura svim učenicima obrazovanje u jednoj smjeni. Dok god djeca pohađaju školu u dvije i tri smjene, ona su diskriminirana, a obitelji su u vrlo nepovoljnom položaju. Drugo, kad obrazovna politika sva svoja nastojanja usmjeri na izradu optimalnoga nastavnoga opterećenja učenika u osnovnoj i srednjoj školi i izradu novoga nastavnoga plana. Do tada nema promjena nabolje. Podlogu za to imala je u Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj, opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, u kojemu je predviđena kurikulska jezgra jednaka za sve učenike i razlikovni kurikul, koji će škola primjeriti sposobnostima, afinitetima ili drugim različitostima svojih učenika. Treći uvjet za učinkovito odgojno-obrazovno djelovanje jest primjena načela školske autonomije. Dok god obrazovna politika “bdije” nad sustavom učestalim slanjem prekobrojnih uputa, pozornost učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja usredotočena je na nadležno ministarstvo, a ne na život škole, obrazovanje djece i budućnost društva. To upućuje na održavanje kulture autoriteta “višega”. Učinkovitost suvremenih obrazovnih sustava temelji se na tzv. horizontalnoj hijerarhiji, prema kojoj je cijelom timu jasan konačni cilj, a dolazak do cilja podijeljen je prema stručnosti, a ne prema smjelosti, podobnosti ili trećem kriteriju.
Kako zadržati tradicijske kršćanske vrjednote i implementirati ih u odgojno-obrazovni sustav?
- Iskreno se nadam da ne živim s pogrješnim uvjerenjem da smo glavnu pouku izvukli iz suvremene hrvatske povijesti. Do prije 25 godina kulturne vrjednote u nas su bile skrivene. Stručno se to naziva skriveni kurikul ili tijek odgoja jer su dominirale društvene, i to one društvene vrjednote koje je nametao tadašnji represivni sustav. Kultura, međutim, nije nestala, jer su vrijednosne dimenzije kulture u tom povijesnom trenutku nadjačale društveni vrijednosni plašt, primjerice, plašt bratstva i jedinstva. Iskristalizirale su se onomad kršćanske vrjednote. I one tradicijske. Nije lako uništiti kulturni duh nacije. Hrvatska kultura vrvi vrjednotama. One su izvor očovječenja. Samo su vrjednote temeljno ishodište za promišljanje ciljeva odgoja i obrazovanja obiteljima, školama, sugrađanima, političkim elitama. Temeljiti obrazovanje na vrijednosnom diskontinuitetu povod je kulturološkom sukobu i ratu. A ni jedan sukob i ni jedan rat nisu putovi humanizaciji.
Ponekad se čini da su obrazovni programi u Hrvatskoj kontradiktorni. Na primjer, na jednoj je strani vjeronauk, a na drugoj “marksistička” evolucija. Kako to uskladiti ako je jasno da se znanost i vjera dopunjavaju?
- Suvremeni obrazovni sustavi funkcioniraju na način da se učenike upoznaje s različitim konceptima, vjeroispovijedima, svjetonazorima, kulturama, znanstvenim rezultatima. Interpretacija sadržaja ima ključno mjesto u obrazovanju. Ako Darwinova teorija, primjerice, nije najbliža istini, to ne znači da o njoj ne treba govoriti. Ne vidim razlog zašto se tematiziranje, primjerice, idola i ideala ne bi razmatralo na satu vjeronauka, što se na satu vjeronauka sustavno radi kao i na satu razrednika. Zašto se odmah predbacuje vjeronauku da toj temi pristupa “zatucano”, a na satu razrednika “nezatucano”. Zašto se o Bogu ne bi govorilo na satu književnosti i na satu vjeronauka i na satu biologije? Ključ obrazovanja je u rukama učitelja, nastavnika i stručnih suradnika jer o njima ovisi dubina i širina objašnjenja, umijeće interpretacije i sposobnost davanja značenja o prirodi, kulturi, svijetu, Bogu. Nisam sklona takvom dijeljenju nastavničkih uloga. Nastavnik vjeronauka, hrvatskoga jezika, likovne kulture, kemije, biologije - svi imaju obvezu i odgovornost ostvarivati iste odgojno-obrazovne ciljeve, čak i onda kada su im perspektive različite. U školi nema mjesta za provokacije.
Kako uspostaviti pravilnu suradnju između roditelja i učitelja te drugih odgojnih i obrazovnih institucija?
- Obrazovna legislativa postavila je temelje za višestranu suradnju svih relevantnih čimbenika u obrazovanju. Vijeće učenika ima svoju ulogu, vijeće roditelja i skrbnika svoju. Kada bi se školama dala veća autonomija, vjerujem da bi škole osmislile zajedničke projekte s roditeljima i učenicima, umjetnicima, književnicima i gospodarstvenicima. Škola je, na primjer, dužna donijeti pravila ponašanja učenika. Roditeljski sastanci trebali bi služiti za zajedničko vrjednovanje ostvarenih ciljeva obrazovanja, utvrđivanje problema i osmišljavanje zajedničkoga načina njihova rješavanja. Roditeljski sastanci nisu pedagoška metoda informiranja roditelja o djelovanju škole ili suglašavanja o ekskurzijama. Mogućnosti suradnje obitelji i škole mnogo su veće.(Intervju uz dopuštenje prenesen iz Glasa Koncila od 3.5.2015.)
Razgovarao: Vlado ČUTURA
UČITI MLADE ISTINI
Domovinski rat - sat šutnje
Domovinski rat neizbježna je tema jer je temelj demokratske Hrvatske. Koliko se kroz školstvo i službene programe to uči, a kako bi to trebalo biti?
- Za tematiziranje Domovinskoga rata u školama odgovorni su učitelji, nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji. Mogućnosti su bezbrojne. Obrazovna politika podržala je projekt “U mom srcu Vukovar svijetli”, a jeka toga projekta svake godine probudi sjećanje svih kojima je Domovinski rat značio. Svijeće se pale diljem Hrvatske. Pale ih djeca, roditelji, učitelji, branitelji. Osobno sam sugerirala Agenciji za odgoj i obrazovanje da odobri izvrstan projekt požeških veterana Domovinskoga rata pod nazivom “Sat istine”. Oduševljava me kad god čujem da “Sat istine” putuje Hrvatskom i dokumentirano objašnjava istinu o Domovinskom ratu učiteljima i nastavnicima, onima koji posreduju tu istinu u razredima. Što god češće to radili, bit će to bolje za obrazovni sustav i Hrvatsku... Preporučila bih svim školama da nakon tematiziranja Domovinskoga rata stave u raspored i sat šutnje. Mentalna inkubacija i interpretativni doživljaj putovi su do iluminacije, onoga poželjnoga “aha” efekta. Takvo učenje i takav odgoj nemaju mjesta za zaborav.