Papa Franjo zaista je papa iznenađenja. U tako kratkom pontifikatu uspio je iznenaditi mnoge katolike, druge kršćane, ali i mnoge nevjerujuće. Posljednje iznenađenje je enciklika “Laudato si'”, o brizi za zajednički dom, za zemlju i za sva njezina stvorenja. Riječ je o teološki vrlo sadržajnoj enciklici, ali koja svjedoči prije svega o brižnom, rekao bih, nježnom duhu pape Franje.
Enciklika nenametljivo, kritički, ali s puno ohrabrenja i nade pristupa gorućem problemu današnjice, a to je ekološka kriza, odnosno nebriga i uništavanje Zemlje i njezinih stvorenja.
Crkva za siromašne: U njoj savršeno dolazi do izražaja duhovnost pape Franje. Enciklika pokazuje kako je Crkva uvijek za siromašne, krhke i slabe, među kojima na poseban način pripada i ovaj planet, Zemlja, naš zajednički dom, kako piše Papa. Zemlja je postala tako jadna, izrabljivana i siromašna da se papa Franjo odlučio zauzeti za nju. Crkva univerzalno konkretna: Papa ne govori apstraktno, idejno, nego uvijek polazeći od iskustva cijele Crkve. Još nijedna papinska enciklika nije dala toliko mjesta dokumetima mjesnih crkava, tj. biskupskim konferencijama Crkve. Tu se dobro vidi koliko je za Papu važna teologija konkretnoga naroda Božjeg. Koliko Papa misli konkretno, svjedoči i ekumenski i interreligiozni vid enciklike. U uvodnom dijelu oslanja se na misli patrijarha Bartolomeja I. te spominje islamskoga, sufističkoga duhovnog učitelja Ali Al-Khawwasa. Znakovito je također da se enciklika obraća ne samo vjernicima Katoličke Crkve, kako je to dosad bilo uobičajeno, nego svim ljudima. Zato Papa i zaključuje encikliku dvjema molitvama za Zemlju, jednu koju mogu moliti i nekršćani, a drugu koju mole kršćani. Cijela, pak, enciklika koncipirana je prema navedenim četirima pravilima teologije oslobođenja.
Prvo, “vidjeti”. U prvom poglavlju tako papa Franjo “gleda” postojeću situaciju, a to je onečišćen, zagađen planet, “naš zajednički dom”, za koji se uopće ne brinemo. Zbog toga opet stradavaju najsiromašniji, njih najviše pogađa ekološka kriza, jer je ona uvijek izričaj socijalne krize. Zato istinska ekologija jest ona koja zna istodobno slušati “vrisak zemlje i vrisak siromašnih”.
ZEMLJA JE STVORENJE
Poslije će Papa kritizirati kulturu abortusa, jer ona po njemu također izražava ekološku krizu: tko se ne zauzima za krhko i slabo, a to je upravo nerođena ljudska osoba, kako će se onda zauzimati za krhku i slabu prirodu? U drugomu poglavlju papa Franjo nastavlja “gledati”, a to je biblijska vizija Zemlje. Temeljna misao je ta da kršćani ne gledaju Zemlju kao prirodu, nego kao stvorenje. A budući da je Zemlja stvorenje, ona je propadljiva, krhka i slaba. Dok se primjerice u grčkoj misli svijet shvaćao kao vječan, nepropadljiv pa se nije ni trebalo brinuti za njega, što se nastavlja u prosvjetiteljskom poimanju Zemlje kao “prirode”, kršćani Zemlju shvaćaju kao stvorenje. Ako je stvorenje, tada je izloženo propadanju te upravo zato potrebito čovjekove brige i zaštite. Dakako, govor o Zemlji kao stvorenju i stvorenjima poziva čovjeka da se prema njima ne ponaša kao gospodar, da u njima prepozna Boga kao gospodara, da se divi njima samima, da prepozna kako krajnja svrha svih stvorenja nije on, nego Bog, kako piše Papa.
Drugo, “prosuditi”. Treće se poglavlje bavi prosudbom nastale situacije, a to je moderna tehnicistička kultura i antropocentrizam. Ekološka kriza posljedica je zaborava Boga, a time i zaborava Zemlje kao stvorenja. Zemlja se shvaća kao priroda koju treba iskoristiti i podrediti vlastitim interesima. Papu ne zabrinjava toliko teorijski, koliko praktični relativizam koji se očituje u tomu da čovjek sebe stavlja u središte, pri čemu sve ostalo postaje relativno, podređeno njegovim interesima. To Papa također vidi i u određenoj ekologiji koja se brine samo za Zemlju, a ne brine se za čovjeka. Zato je ključna rečenica toga trećeg poglavlja: “Neće biti novoga odnosa prema prirodi bez novoga čovjeka. Nema ekologije bez prikladne antropologije.”
Treće, “djelovati”. Četvrto, peto i šesto poglavlje daju konkretne smjernice za djelovanje. Papa ponovno upozorava na važnost povezanosti ekološke i društvene krize te stoga govori o integralnoj ekologiji. Posebno je važna ekologija u svakidašnjici, primjerice ekologija zajedništva protiv anonimnosti periferija u velikim gradovima, arhitektonsko humano uređenje gradova. Integralna ekologija također podrazumijeva kulturalnu ekologiju, ekologiju koja vodi računa o lokalnim, domorodačkim kulturama. Važna je također nova ekološka svijest na razini internacionalne, ali i nacionalne politike, gdje se neće dogoditi da ekonomija, kapitalizam upravlja politikom. No, posebno je potrebno osobno ekološko obraćenje, tvrdi Papa. Bitno je da svatko od nas osobno promijeni svoj stav prema Zemlji, prema okolišu. Upravo će taj ekološki stil početi djelovati i na univerzalnoj razini pa i na samu ekonomiju. Taj novi ekološki stil zahtijeva odreknuće od nepotrebnih potreba, primjerice prestati kupovati određene stvari koje nam netko nameće da su nam “potrebne”. “Manje je više... Imati potrebe za malo, a živjeti puno”, piše papa Franjo. Dakle, ne dati se voditi konzumerizmom koji u nama stvara potrebe koje samo guše istinsko življenje te djeluju pogubno na suživot s drugima te na samu Zemlju. Taj novi ekološki stil također uključuje kulturu brige, napuštanje praktičnoga relativizma, egoizma i individualizma.
KULTURA ŠETNJE
Četvrto, “slaviti”. Toj novoj ekološkoj paradigmi najbolje bi trebali pridonijeti kršćani koji Zemlju promatraju kao stvorenje, koji u svim stvorenjima vide, hvale i slave Boga. Ako je Bog u svim stvorenjima, tada se prema svim stvorenjima kršćani ophode s posebnom ljubavlju i brigom. To posebno dolazi do izražaja u kulturi dana Gospodnjega, u nedjelji. Nedjeljom kršćani slave Boga u euharistiji, ali slave Boga u svim stvorenjima tako što ne rade. Divan je nedjeljni nerad jer on omogućuje svim stvorenjima da se odmaraju od čovjeka i od njegovih interesnih djelatnosti. Nedjeljni nerad poziva čovjeka da uživa u stvorenjima zbog njih samih, da bude s njima na “ti”. Papa Franjo kao da poručuje da samo onaj tko zna slaviti Boga, Stvoritelja Zemlje, tko u sebi čuva taj slavljenički duh, duh nedjelje, taj će istinski moći slaviti Zemlju i njezina stvorenja: čuvati ih i brinuti se za njih.
I da zaključim ovo razmatranje s jednom meni važnom mišlju. Knjiga Postanka izvješćuje nas kako je Bog šetao u raju, dakle govori nam o Bogu šetaču. Možda bi u općoj strci, buci i ubrzanju današnjega vremena trebalo ponovno otkriti tu iskonsku Božju šetnju svijetom, odnosno kulturu šetnje te time skromno započeti s “novim čovjekom” koji će donijeti i “novi odnos prema prirodi”. Kako je lijepo vidjeti kad čovjek šeta, kad muž i žena šetaju, kad obitelj zajedno šeta, kad prijatelji šetaju. Jer, šetač ne vlada stvorenjima. Šetač motri, divi se, zahvaljuje što ona postoje, hvali i slavi ih. Pritom motri, divi se i zahvaljuje što on sam postoji, kao Božje stvorenje. I da, sutra je nedjelja, krenimo u šetnju.
Piše: Ivica RAGUŽ
PROFIL POGLAVARA
Zbunjuje i konzerativce i liberale
Važno je nešto reći o tomu jer Papa iznenađenja zbunjuje danas mnoge katolike, bilo konzervativne, bilo liberalne, i to ne samo u svijetu nego i u Hrvatskoj. Tako mu konzervativni predbacuju da svojim neobičnim stilom djelovanja ugrožava identitet Katoličke Crkve, da stvara nepotreban nemir, štoviše, čak ga optužuju za oholost. Liberalni, pak, nisu zadovoljni njegovim reformama u Crkvi, kritiziraju ga da je prespor, posebice u tzv. demokratizaciji Crkve. Također i u Hrvatskoj mu se prigovara da je protiv nacionalnih interesa, da je protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, da se nerazborito otvara ekumenizmu, posebice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom itd. Nažalost, papu Franju i konzervativni i liberalni sagledavaju neteološki i necrkveno. Tako je prvima, konzervativnima stalo isključivo do “moćne Crkve”, Crkve ovosvjetske moći, a to su oni vjernici koji koriste Crkvu za političke, nacionalne interese, kao i za, kako to uvijek biva, svoje osobne interese. Drugi, pak, liberalni, žele “nemoćnu Crkvu”, nezahtjevnu Crkvu koja je slizana s duhom određenoga vremena i koja više nema što kritički i zahtjevno reći današnjemu čovjeku. Zato je razumljivo da papa Franjo smeta i jednima i drugima, i zato je također razumljivo da ga prihvaćaju oni vjernici i nevjerujući kojima nije stalo ni do “moćne”, a ni do “nemoćne” Crkve.
STIL PONTIFIKATA
Vidjeti - prosuditi - djelovati - slaviti
Prvo, papa Franjo je prije svega papa prakse, papa djelovanja. On je Katoličku Crkvu osvježio novošću prakse, svojim stilom djelovanja. Tu svoju praksu, svoje djelovanje Papa je izrekao u enciklici “Evangelii gaudium”, tvrdeći da za njega “stvarnost ima prednost pred idejom”. Tom, za mnoge kršćane zbunjujućom rečenicom, on ne želi reći kako se kršćanin treba ravnati pukim realizmom, u smislu da su ideje nevažne i jalove, da treba mijenjati stvarnost, a ne ju interpretirati (K. Marx). Za papu Franju prvotno mjerilo kršćanske prakse nije apstraktna ideja, ali nije ni apstraktna stvarnost, nego konkretna stvarnost, a to je konkretni Bog u Isusu Kristu. Prema tomu, drugotno mjerilo kršćanskoga djelovanja nisu apstraktne ideje, zamišljaji, projekti, nego opet susret s konkretnim ljudima, s njihovim radostima i žalostima, s njihovim dramama i tragedijama. U tom smislu je papi Franji strana “idejna Crkva”, Crkva koja se skriva iza idejno podignutih kula, koja nema dodira s konkretnim ljudima, Crkva koju zanima samo moć i karijerizam. Papa Franjo zastupa “poniznu Crkvu”, Crkvu koja svjedoči Boga “sine glossa”, izravno i konkretno, u pareziji, što košta da košta, kako ja volim reći. Drugo, u pozadini njegove teološke i duhovne misli jest teologija naroda Božjega, posebno ona koju je razvijao argentinski teolog Lucio Gera. Takva teologija naroda Božjega ne polazi od apstraktno shvaćenoga naroda, naroda koji se analizira statistički i sociološki, kako je to činila marksistički obojena teologija oslobođenja. Papina, pak, teologija naroda Božjega polazi od konkretnoga Božjeg naroda, dakle od naroda u kojemu postoji “sensus fidei”, osjećanje vjere. Zato papa Franjo ide među narod, daje se zahvatiti narodom, želi stvarno učiti od naroda, ako u njemu susreće taj iskonski “sensus fidei”. Do toga se opet osjećanja vjere naroda ne može doći bez “prakse”, bez izlaženja iz sebe, bez susreta s konkretnim drugim. Treće, papa Franjo zastupa siromašnu Crkvu za siromašne. Dakako da se Bog u Isusu Kristu objavio kao Bog za sve ljude. No, razvidno je da već u Staromu zavjetu, a napose u Novomu zavjetu, siromasi, krhki, odbačeni imaju povlašteno mjesto u Božjim očima. Bog je njihov zaštitnik, pa i papa Franjo želi posebno biti njihov zaštitnik. Četvrto, papa Franjo se vodi četirima pravilima teologije oslobođenja: vidjeti – prosuditi – djelovati – slaviti.
PROFIL POGLAVARA
Zbunjuje i konzervativce i liberale
Važno je nešto reći o tomu jer Papa iznenađenja zbunjuje danas mnoge katolike, bilo konzervativne, bilo liberalne, i to ne samo u svijetu nego i u Hrvatskoj. Tako mu konzervativni predbacuju da svojim neobičnim stilom djelovanja ugrožava identitet Katoličke Crkve, da stvara nepotreban nemir, štoviše, čak ga optužuju za oholost. Liberalni, pak, nisu zadovoljni njegovim reformama u Crkvi, kritiziraju ga da je prespor, posebice u tzv. demokratizaciji Crkve. Također i u Hrvatskoj mu se prigovara da je protiv nacionalnih interesa, da je protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, da se nerazborito otvara ekumenizmu, posebice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom itd. Nažalost, papu Franju i konzervativni i liberalni sagledavaju neteološki i necrkveno. Tako je prvima, konzervativnima stalo isključivo do “moćne Crkve”, Crkve ovosvjetske moći, a to su oni vjernici koji koriste Crkvu za političke, nacionalne interese, kao i za, kako to uvijek biva, svoje osobne interese. Drugi, pak, liberalni, žele “nemoćnu Crkvu”, nezahtjevnu Crkvu koja je slizana s duhom određenoga vremena i koja više nema što kritički i zahtjevno reći današnjemu čovjeku. Zato je razumljivo da papa Franjo smeta i jednima i drugima, i zato je također razumljivo da ga prihvaćaju oni vjernici i nevjerujući kojima nije stalo ni do “moćne”, a ni do “nemoćne” Crkve.