Do prije samo deset godina Višnjica, u općini Sopje, nedaleko od Slatine, bila je tek jedna od stotina napuštenih i zapuštenih slavonskih pustara, nekad uspješnih gospodarskih zajednica u kojima su poljoprivreda i stočarstvo povezivali ljude i osiguravali im egzistenciju. No danas je Višnjica jedina pustara u Slavoniji koja se ovog trenutka može vidjeti kao već obnovljeno i uspješno gospodarsko imanje.

Ta je pustara u najboljem razdoblju svoje povijesti imala oko 200 stanovnika. Koliko su napredno živjeli, kazuje činjenica da su prvi u okolici imali struju, školu, trgovinu, čak i kazalište, zatim tvornicu žeste i mnogo stoke. Vladalo je toplo ozračje zajedničkog, u to vrijeme održivog, života. U vrijeme Marije Terezije bavili su se čak i skupljanjem dudova svilca.

Višnjica je bila ekonomska zajednica koja je raspolagala relativno velikim površinama zemlje. Prvi vlasnici bili su joj ugledna i poduzetna grofovska obitelj Pejačević, kneževska obitelj Schaumburg-Lippe, pa obitelj Drašković, a onda je u jednom razdoblju bila vrlo napredna radna jedinica u sastavu IPK-a Osijek. Nažalost, devedestih godina tri pretvorbena ciklusa dovela su do apsurda: zainteresirani su pokupili zemlju, a ostao je samo središnji dio pustare, koji je, prema zgradama, podijeljen na 12 parcela s različitim vjerovnicima s namjerom da se na javnim dražbama u stečajnom postupku proda imovina.

Na trećoj dražbi u stečajnoj masi prethodnog poduzeća 2005. godine našla se postojeća ergela s 46 arapskih konja, koji su trebali završiti u klaonici, jer nije bilo nikakva zanimanja za njih, a već su do tada tri godine životarili i pomalo bili izgladnjeli, jer nitko nije radio niti se brinuo o njima. Prisjećajući se stanja u kojem je prije deset godina preuzela Višnjicu, današnja suvlasnica Ksenija Plantak kaže da su svi objekti bili devastirani, u nekadašnjim stambenim objektima poslije su boravile ovce, drača je preuzela cijelu površinu, kupine su toliko obrasle stare poljoprivredne prikolice da se nisu ni vidjele, a zatekla je i nekakav mali kombajn.

– Ispod toga se zapravo naziralo prelijepo imanje, staro više od 200 godina i koje je u prošlosti imalo svoje blistave trenutke. Potkraj 2005. uključila sam se u rješavanje problema Višnjice vjerujući da će se naći ulagači, osmislila sam projekt s pet potprojekata, koje danas na neki način realiziram. Tada sam bila gradonačelnica Slatine, a Višnjica je u općini Sopje, odakle su moji roditelji, pa sam emotivno vezana uz ovaj prostor. Obavljajući gradonačelnički posao, okupirali su me mrtvi kapitali i javila se želja da se oni popune novim sadržajima i novim radnim mjestima. Danas sa zadovoljstvom mogu reći da tu radi od 30 do 35 ljudi za stalno, a u sezoni i više, i sretna sam što su njihove obitelji našle egzistenciju na jednom tako zapuštenom prostoru, gotovo iz ničega.

Potraga za ulagačima nije uspjela, jer ljudi očekuju brz povrat uloženog, a kad vide da u poljoprivredu treba mnogo uložiti i dugo čekati povrat, jednostavno odustaju. S obzirom na to da sam imala viziju cijelog projekta, u meni je proradio nekakav inat da to što sam započela ipak završim i izdržim. Bila sam svjesna da su to ulaganja i posao na duge staze, koji tek možda sljedećim generacijama može vratiti uloženo i otvoriti perspektive za nova radna mjesta. Moram priznati da moja obitelj i ja nismo imali financijskih mogućnosti, znači, bila sam svjesna da se takvi projekti ne mogu ostvariti bez kredita, ali i dalje sam tražila poslovne partnere. Tako sam 2008. našla obitelj Perković, koja je danas većinski vlasnik, a ja desetu godinu pokušavam učiniti sve da obnovimo gospodarsku baštinu Slavonije ovakvog tipa, kao što su bile pustare - govori Ksenija Plantak, dodajući:

- Vlasnici Višnjice od prvog dana naglašavali su da ih zanima zemljište uz Višnjicu, koje prirodno pripada pustari, i nisu se natjecali za udaljene površine. Zanimanje za tu zemlju pokazalo se ispravnim. Imala sam prilike ugostiti vlasnike sličnih imanja iz Austrije u blizini Beča kojima je turističko tržište nadohvat ruke, ali ono zbog čega su zavidjeli Višnjici upravo je taj spoj, da su hotel, ergela i zemlja na jednom mjestu. Ako je imanje oglednog tipa, a mislim da danas u ruralnom turizmu upravo trebamo takve sadržaje, koji će približiti čovjeka prirodi, onda je ovakav primjer ruralnog turizma više nego pun pogodak. Naši potprojekti bili su ruralni turizam, konjogojstvo, uzgoj jelena lopatara, a danas imamo i tov junadi i sistem krava-tele. Dobili smo ipak za nas značajne površine zemlje na osnovi stočnog fonda, i najveći dio je u našem okruženju, tako da se pomalo realizira moja vizija kako bi ta obnovljena pustara trebala izgledati. Ugostiteljska ponuda Višnjice temelji se na vlastitoj proizvodnji. To je prednost, jer gosti mogu vidjeti gdje i kako raste ono što se nudi i mogu čuti priču o pozitivnom utjecaju među različitim kulturama. Uzgajajamo i šparoge i mnoge toga drugoga u vlastitom vrtu, a u ponudi je i meso iz vlasita uzgoja - navodi Plantak.

Danas ljudi koji su već u godinama a rođeni su na Višnjici, sa sjetom, ali i s radošću navraćaju, spominju vrijeme kad su oni ovdje rasli i drago im je što se jedan takav prostor obnavlja. Premda se to u prvi mah pri posjetu Višnjici ne vidi, Ksenija Plantak iskreno kaže da vlasnici stalno “voze” na rubu izdržljivosti. Nesretna je okolnost što su imali pet milijuna kuna kredita u švicarskim francima, što je znatno opteretilo ionako skromno poslovanje, u onom smislu da je uloženo više milijuna eura da se obnove sve zgrade, da im se osigura novi sadržaj, da se uloži u uzgoj novih vrsta povrća, kao što je batat, s obzirom na to da je funkcionalna hrana nešto čime će čovječanstvo sve više pokušati poboljšati zdravlje i produžiti čovjekov život.

– Mislim da smo dobro procijenili perspektive ovakvog područja, jer sam tražila kulture kojima odgovara tlo kakvo okružuje Višnjicu. To je blago kiselo, pjeskovito tlo, i važno je da batat može zamijeniti duhan. Takvih proizvoda još nema na europskom tržištu, ili ih ima u tragovima, i mislim da je cijeloj regiji jedna od šansi upravo taj uzgoj - kaže Plantak.

Pustara Višnjica 2011. dobila je nagradu Europska destinacija izvrsnosti kao primjer obnove gospodarske baštine u području gdje turizam nije razvijen, jer je obnovljena osnovna djelatnost, a dodan je turizam. Na taj način spoj turizma i poljoprivrede ljudi u Višnjici učinili su reprezentativnim, ili bar to žele.

– Ta nagrada došla je u trenutku kad Hrvatska još nije bila članica EU, tako da nismo dobili financijski dio kolača. Mogu se pohvaliti ogromnim razumijevanjem Općine Sopje i Virovitičko-podravske županije, ali dalje od toga ne mogu reći. Znači, trebalo bi više sluha Ministarstva turizma za EDEN destinacije, da nisu prepuštene vlastitim snagama, nego da se umrežavaju, i onda različite vrste turizma povezivati i uz pomoć struke žešće plasirati na zahtjevno tržište, i vjerujem da bi se stvorilo još novih radnih mjesta - ističe Plantak.

Priznaje da je ugledna europska nagrada pridonijela popularizaciji Višnjice, da je pustara imala na neki način besplatnu reklamu i da je predstavljanje imanja prelijepa referenca. Ali također smatra da Hrvatska generalno nije prepoznala i iskoristila pružene mogućnosti.

– U Bruxellesu sam vidjela da su neke zemlje cijelu regiju osmišljeno povezivale s odabranom destinacijom. Kod nas nema takve zajedničke logistike, a trebalo bi mnogo više umrežavanja, suradnje i razmjene. Ako naša djeca idu na more, i u redu je da idu u školu u prirodi na more, onda bi trebalo očekivati, a to bi i Ministarstvo trebalo potaknuti, da djeca s mora dođu u Slavoniju. Ona dođu najdalje do Gorskog kotara, jer im je skupo i daleko do Slavonije. Ekskurzije bi trebalo usmjeriti i na određeni način pomoći. Ali preživjeli smo i trudimo se te sanjamo trenutak kada ćemo otplatiti kredite - kaže gospođa Ksenija.

Vlasnici Višnjice uključeni su u poslovanje imanja kao odgovorne osobe, ali žive od nekih drugih djelatnosti. Stalno su prisutni kroz ulaganja, organiziranje i praćenje poslova, pisanje projekata te obje obitelji aktivno sudjeluju u dnevnom ritmu imanja. To je nužno s obzirom na to da je tu hotel sa stotinjak ležajeva, kao i novi sadržaji u restoranskoj ponudi.

– Nažalost, mi smo ipak u okruženju najsiromašnijeg dijela Slavonije, daleko smo od turističkih magistrala da bismo mogli skrenuti putnike i moramo se bazirati na organiziranim dolascima, prije svega na školskom turizmu, nešto lovnom i sportsko-rekreacijskom turizmu. Više bismo htjeli utjecati na edukativni turizam. Značajne su nam svadbene i druge svečanosti slavljeničkog tipa, s obzirom na tip imanja i prostor koji nas okružuje, i one će dopunjavati našu turističku ponudu. Kod nas nema glavne djelatnosti, devet proteklih godina preživjeli smo svake godine s jednom. Jedne godine to je turizam, druge poljoprivreda, odnosno kulture koje se vrte u plodoredu, a to su stare sorte žitarica, ljekovito bilje, buča i batat, za čiju doradu i preradu sada planiramo preradbene kapacitete radi finalnih proizvoda - priča Ksenija Plantak, koja na Višnjici proboravi gotovo cijeli dan, iako nije ondje zaposlena, jer njezina je osnovna djelatnost ipak nešto drugo, magistra je farmacije. Kaže da i njezina obitelj trpi, ali uz pomoć cijelog kolektiva i poslovnog partnera projekt Višnjica ipak ide korak po korak, teškom mukom, ali ide naprijed.