Puk je uvijek u pravu! Oslikani mural na Gradskim bazenima ovoga proljeća upućuje današnje i buduće generacije Osijeka da se ugledaju na legende koje su bile iznimno privržene bijelo-plavoj boji i dale, praktički, najbolje godine NK Osijeku neovisno bio on u elitnoj ili, pak, ligi ispod, u kojoj je bio velik dio postojanja.
Iako ne nužno tim redoslijedom, ne bi se pogriješilo da se među tim legendama na prvom mjestu nađe vratar Pavo Majer, iza kojeg su se smjestili njegovi suigrači, pokojni Ivan Lukačević i neuništivi Ivica Grnja te nešto mlađe generacije čije su perjanice, u tome kontekstu, bili Bakir Beširević i Nenad Bjelica. Svi su oni, uz dakako plejadu drugih brojnih, ispisavali povijest Osijeka utisnuti, međutim, u nju debljim slovima i protežući se niz godina što, dakle, nije ostalo nezamijećeno od puka koji dugo pamti i sporo zaboravlja...
S Osijekom uskoro “zlatni pir”
Sve je, pak, manje onih koji pamte nogometnu 1968. godinu kada je Pavo Majer iz Piškorevaca došao u Osijek i stao na vrata čuvajući ih potom cijelo desetljeće. Zamijenivši slično legendarnog, danas pokojnog, Slavka Špehara te potom isprativši nekoliko generacija “bijelo-plavih” budući da je s tadašnjom 21 godinom bio najmlađi prvotimac.
Sada, u sedmom desetljeću života, i Pavo već dugo pamti, a najčešće spominje ime, također pokojnog, Andrije Vekića, uz kojeg je nogometno stasavao i proveo veći dio karijere.
- Čika Andrija me tada primijetio u Piškorevcima gdje sam od 16. godine branio za prvi sastav Ratara i pridonio njegovu proboju u tadašnju Podsaveznu ligu. Prelazak u Drugu za mene je bio veliki skok, ali sam brzo bio prihvaćen kako sam i osobno prigrlio tu sredinu. Ne mogavši se nikako ni danas od nje odmaknuti jer me uz nju vežu svi važni životni trenuci koji će se uskoro zaokružiti na 50 godina obostrane ljubavi.
Prisjećao se Pavo vremena kada se Osijek borio za ulazak u tadašnju Prvu saveznu ligu.
- Nije novost ako kažem da smo imali niz godina najbolju momčad, ali je politika određivala tko može u Prvu saveznu ligu tako da smo (pre)dugo ostali u čekaonici, a imali smo toliko kvalitetnih pojedinaca koji su najbolje igračke godine ostavili na drugoligaškim travnjacima. Ono u Trebinju kompletna je generacija zapamtila po vrlo oštroj igri domaćeg Leotara nakon koje smo se vraćali puni masnica, ali, uglavnom, s pobjedom i velikom radošću - pričao je Pavo izvukavši crticu iz drugoligaškog života.
Zatim se prisjetio konačnog ulaska među prvoligaše.
- Te '77. godine dali su nam zeleno svjetlo za ulazak u Prvu ligu, u koju smo ušli na doista dojmljiv način. Pod vodstvom naših trenera Andrije Vekića i Mate Kasača te momčadi koja je već sedam do osam godina igrala u, praktički, nepromijenjenom sastavu. Ulaskom, pak, u tadašnju jugoslavensku elitu taj se trend počeo mijenjati, ali u kojem nisam dugo participirao - stigao je Pavo pri kraj igračke karijere koju je skratila ozljeda kralježnica, vjerojatno, često udarana jer se u Majerovih ona nikad nije povijala.
Ostala je uspravna do dana današnjeg, kada Pavo ponosno šeta gradom čiji ga prolaznici, svih generacija, stoga poštuju.
Pamti samo sretne dane
Tih 70-ih godina nisu Osijekovi igrači nikako neprimijećeni mogli proći gradom. O najboljem životnom razdoblju Majer će sa sjetom.
- Iz današnje perspektive gotovo nestvarno zvuči da je cijeli grad bio dušom i tijelom uz klub kako smo i mi igrači srasli s njim i identificirali se. I danas se naježim kada pomislim na te trenutke u ispunjenom Gradskom vrtu kada smo razmjenjivali emocije s gledateljima i punim plućima uživali u životu. Moguće da je to drugo vrijeme, ali takve kemije danas nema, a publici doista ne treba puno. Samo da igrači igraju s više žara i ljubavi prema dresu koji nose, što je onda bio normalan stav. Iako je bilo svakakvih, dakle i ružnih trenutaka, ipak pamtim samo sretne dane u okruženju istinskih prijatelja i klape bez čega u momčadskom sportu nema uspjeha. Bili smo gotovo nerazdvojni i izvan terena tako da su te veze do danas ostale neraskidive iako su nas, nažalost, neki veći napustili.
Nakon igračke karijere ostao je uz teren kao trener prvo u Osijeku kao pomoćni, odnosno trener vratara, a zatim samostalno vodeći više amaterskih slavonsko-baranjskih klubova kao i osječki ženski klub. U tome, ali i općem kontekstu slikovito se često znao izraziti: “Nema ništa preko livade”. Pavina je to uzrečica kojom aludira da za sve treba vremena i ništa ne dolazi preko noći.
- Bez rada se ne može ništa postići, a to se danas, očito, ne shvaća jer bi svi nešto na brzinu i bez pokrića pa je stoga poniranje na svim razinama logična posljedica. Možda još živim u vrijeme romantizma, ali znam koliko sam truda uložio niz godina kako bih dosegnuo i zadržao određenu kvalitetnu razinu. To moraju znati svi involvirani u nogomet, a naročito treneri i igrači iako znam da im nije jednostavno samo se posvetiti terenu - apelira Majer, kojeg odnedavno nema više uz travnjak.
Oni koji danas susreću Pavu, primjećuju da se, lišen toga stresa, oporavio i prilično dobro izgleda. I permanentno gleda svoj Osijek strepeći svake godine sve više.
- Iako sam skupio dobre godine i iskustvo, sada mi tek ništa nije jasno! Nadam se i vjerujem u najbolje jer ne mogu ni pomisliti da nestane nešto što toliko volim i dao sam mu mladost, doista ga ne ostavljajući ni u dobru i zlu - zaključila je osječka nogometna legenda osvrnuvši se na aktualni trenutak kluba iz Wilsonove ulice na čijem ulazu stoji mural, odnosno putokaz kojim se putem treba ići.
Pavo, pak, misli da je njemu ostao još savjetodavni jer teško očekuje da će se upustiti u još koji trenerski izazov. Nikad, međutim, ne reci nikad, posebice jer je legendarnom Piškorevčaninu 68 godina tek...
Dražen LEKŠAN
“Pavo, smiješak”
Iz desetogodišnjeg čuvanja mreže Osijeka ostao mu je urezan u pamćenje izlazak na teren iz tunela staroga stadiona kada je prepoznatljiva momčad ispunjenog Gradskog vrta bila burno pozdravljena. A mnoštvo vikalo: “Pavo, smiješak!” Rado im ga je podario jer je s radošću svaki put istrčavao na travnjak gdje, nakon sučeva zvižduka, nije bilo popusta ni za koga, a Pavina koncentracija i fokusiranje na pobjedu bili su maksimalni. Nakon toga se smiješak vraćao na lice jer ako i rezultat nije bio željen, uvijek se dao maksimum tako da, nakon dvije-tri noći vrtnje filma događanja, nije se imalo što ozbiljnije prigovoriti, a sljedeća se utakmica s nestrpljenjem iščekivala.
HUBER ZAUSTAVIO INOZEMNU AVANTURU
U zenitu karijere, 1972. godine, Pavo je postao zanimljiv domaćim prvoligaškim i klubovima iz inozemstva. Zagrebački Dinamo ga je prvi htio, ali kada se on spremao dati odgovor, niotkud se pojavio Milan Šarović iz zrenjaninskog Proletera smjestivši se na vrata kluba iz Maksimira. Samo nekoliko sati kasnije Majer je potpisao predugovor s belgijskim prvoligašem Liersom, za koji je, ni danas mu nije jasno kako, tadašnji predsjednik Osijeka Željko Huber saznao i pozvao ga na razgovor.
- Bio sam već obiteljski čovjek i prirodno je da sam tražio rješenje egzistencije. Belgijska je prilika bila prilično solidna, ali da definitivno ne prelomim, pomogao mi je predsjednik Huber. Nakon što je rekao: 'Pavo, grad te treba!' više mi nije palo na pamet mijenjati klub. Bile su to višestruko spasonosne riječi jer sam u sebi imao dvojbe kuda ću ja dijete sa sela u tuđinu. Za ostanak u Osijeku neizmjerno sam zahvalan predsjedniku Huberu jer su nakon toga, u klupskom dresu, stigle najbolje godine života koje se nikakvim novcem ne mogu platiti.
Pavin dream team privrženosti
U svojim mislima Pavo je projicirao dream team, odnosno Osijekovu momčad privrženosti koja podrazumijeva bar četverogodišnji doprinos klubu. Nedvojbeno da su bijelo-plavi dres nosili i kvalitetniji od izdvojenih, ali nisu ostavili dublji pečat u Gardskom vrtu. Iako je, nedvojbeno, Pavo taj najprivrženiji vratar, sebe nikako nije mogao staviti u momčad. Rekao je da bi u tu konkurenciju ušli Marin Skender, Miroslav Žitnjak i(li) Ivan Kardum, a momčad bi igrala u sustavu 4-4-3. Prije nego što je izrekao i stavio Branislava Iličina na desnog beka, koji je na toj poziciji igrao punih 13 godina, rekao je da je on preteča današnjih bočnih igrača, koji imaju moć ponavljanja u oba smjera. Slično kao i Jasmin Džeko koje je stoga obojicu zamislio u idealnom sastavu. Osim, pak, te, bilo je još dupliranja pozicija, a momčad bi, bez vratara, izgledala ovako: Iličin (Džeko), Ivo Smoje, Damir Vuica, Mile Dumančić (Bakir Beširević) - Goran Popović (Davor Rupnik), Nenad Bjelica (Robert Špehar), Matej Kasač (Ljupko Petrović) - Stjepan Čordaš, Ivan Lukačević, Ivica Grnja.
U OSIJEKU OD 21.
PIŠKOREVČANINA JE PRVI PRIMIJETIO POKOJNI ANDRIJA VEKIĆ, KOJI GA JE I DOVEO U GRADSKI VRT