Protekloga je tjedna i u Hrvatskoj nizom manifestacija obilježen Svjetski dan izbjeglica (subota).

To se događa u vrijeme kada njihov broj neprestano raste, pa je prošle godine postavljen i novi rekord - ukupno 59,5 milijuna izbjeglih ili prognanih osoba, koliko ih je tada bilo u svijetu. Godinu dana prije tek je prešao 50 milijuna. Danas je taj broj sigurno i veći zbog nasilja kojemu često svjedočimo na sjeveru Afrike, a najveće skupine prema izvješću visokog povjerenika UN-a čine Sirijci, Afganistanci i Somalci.

U 2014. taj broj je porastao za čak 13,9 milijuna, što znači da je svaki 122. stanovnik planeta pobjegao u drugi dio svoje zemlje ili traži azil negdje drugdje. Posljedica je to nespobnosti međunarodne zajednice da zajednički ozbiljnije djeluje na smirivanje situacije u žarištima, zaustavi ratove i izgradi mir. U svijetu je prošle godine bilo 38 milijuna prognanika, gotovo 20 milijuna izbjeglica i 1,8 milijuna tražitelja azila. Najtragičnije je što su više od polovine izbjeglica bila djeca.

Unatoč brojci od 219.000 osoba koje su prešle Mediteran kako bi se domogle Europe, UNHCR ističe da je 86 posto svih izbjeglica smješteno u zemljama u razvoju. U ovom tenutku najviše izbjeglih udomljuje Turska, zbog sukoba u susjednoj Siriji, a zatim Pakistan, Libanon, Iran i Etiopija. Sve to potresa i europske zemlje, a najizloženija je Italija, čiji premijer prijeti “planom B”, koji bi naštetio Europi, ne dobiju li veću potporu u zbrinjavanju migranata. Mađarska u isto vrijeme najavljuje gradnju visoke ograde na granici prema Srbiji kako bi zaustavila priljev izbjeglica, što bi opet, po nekima, “rutu” moglo preusmjeriti prema nama. Europi će što prije trebati jedistveno rješenje problema, ali zajedničke strategije još nema.

Anđelko Milardović, znanstveni savjetnik Instituta za migracije i narodnosti, kaže da se, kako su to prisilne migracije inicirane ratovima, postavlja pitanje tko su akteri tih ratova.

- To su uvelike najrazvijenije zemlje zapada koje proizvode inducirani sukob, koji izbacuje na površinu prisilne migrante i oni kao sva ljudska bića bježe iz prostora rata i traže utočište. Praktički idu prema Zapadu i Europi, koja ima svoje prste u tim ratovima, indirektno ili direktno, zajedno sa SAD-om. Nemam protiv tih ljudi ništa, jer i mi smo desetljećima i stoljećima bili u sličnoj situaciji, no neka ih onda, prema razini upetljanosti, takvi izvole i primiti te neka EU definira useljeničku politiku. Zna se točno kako izići na kraj s tim problemom. Mi imamo zasad sreću što nam je geopolitički položaj takav da smo samo tranzit. Ali ne može jedan otok između dva kontinenta braniti cijelu Europu - upozorava Milardović.

Ističe i kako već dugo smatra da će, ako se Europa bude lomila kao unija, to biti zbog stranaca i migracije. Na primjeru prisilnih migracija se, kaže, vidi da je razjedinjena, paradoksalna institucija jer lamentira nad ljudskim pravima, ali kada netko tko joj nije poželjan kao čovjek dođe pred njezina vrata, onda podiže žicu i uspostavlja interventne militarističke ograde. “No u slučaju većih potresa i prisilnih migracija policija neće moći ništa napraviti. Ne bih se čudio da na kraju intervenira vojska i zaustavlja sve to, kako bi branila Europu kao nekakvu tvrđavu”, ističe Milardović.