Pjevušeći “Follow the Moskva, down to Gorky park”, stihove iz pjesme Wind of Change (“Vjetar promjene”) popularnih Scorpionsa, iskočio sam iz posljednjeg vagona moskovskog metroa.

Iako je bio praznik Dan pobjede, metro stanica Park kulture (u čijoj se blizini nalazi i Veleposlanstvo Hrvatske) bila je prepuna ljudi i na svakom se koraku osjećao veliki praznik.

Djevojke sa žarkocrvenom šminkom na usnama i partizanskom kapom s crvenom zvijezdom na glavi (ili titovkom, reći će neki) u metrou se nisu mogle izbrojiti. Odredište im je bio Ohotni rjad, samo središte Moskve i Crveni trg. Ipak, budući da se bez propusnica nije moglo na glavni trg, puno se ljudi uputilo na dvije destinacije bez kojih Moskva ne bi bila Moskva. One su naša današnja priča.

O mrtvima sve najbolje - stara je latinska poslovica koja je preživjela stoljeća, ali je upitno bi li se sada svi s njom složili. Ljudi od davnina vole podizati spomenike, čine ih ponosnima te podsjećaju na poznate ljude ili bitke, heroje i velikane svoga vremena. A kada ta vremena prođu i kada dođu “neki novi klinci”, spomenici se pokatkad zaboravljaju i odlaze u ropotarnice povijesti.

U nekim se zemljama od izmještenih spomenika komunizma napravio pravi biznis - u Budimpešti su izloženi izvan grada i postali su prava turistička atrakcija, a u nekim je bilo popularno dizati ih u zrak - kao u Hrvatskoj.

A u Moskvi potpuno drukčija priča. U blizini nove Tretjakovske galerije i Središnje zgrade umjetnika smjestio se Park skulptura - Groblje palih spomenika - sa zbirkom statua iz vremena Sovjetskog Saveza. Mlađi se Rusi ne sjećaju komunističkih vremena i ti im spomenici dok se rolaju parkom i ližu sladoled od čokolade baš nešto i ne znače, ali oni nešto stariji dobro se sjećaju Staljina, Lenjina, Marksa i Engelsa... Zbog nekih od njih u bespućima Sibira nestajali su ljudi i obitelji. Ali to je neka druga, puno surovija priča.

Da odmah razjasnimo, Moskva i dalje ima bezbroj spomenika iz toga razdoblja i nikomu ne pada na pamet da ih premješta na druge lokacije. Sa starima se, ipak, nešto lukavo moralo napraviti.

Hienadz Prybitko Bjelorus je koji oduvijek živi u Moskvi. Smatra zanimljivim da se sada na istoj površini nalazi toliko kipova nekadašnjih vođa SSSR-a koji su nekada krasili trgove glavnoga grada i okolnih mjesta. Pa su premješteni na vječno počivalište odmah pokraj rijeke Moskve i u blizini stanice metroa Park kulture.

- U Bjelorusiji ne postoji groblje starih spomenika jer tamo još uvijek spomenik Lenjinu i društvu postoji u svakom gradu. Tamo je to jednostavno normalno. Ali Moskva se polako mijenja - kaže Prybitko.

Groblje palih spomenika nekada se zvalo Park palih heroja, ali je u skladu sa suvremenim trendovima promijenilo ime. Taj je prijevod u hrvatski došao iz engleskog jezika, ali na ruskom se zove izuzetno jednostavno - Park skulpturi CDH ili Muzeon Park Iskustv! Ili komplicirano, kako se uzme. Inače, sama lokacija relativno je mlada, Park je otvoren 1992. godine i trenutno sadrži 700 kipova. Podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina, osim spomenika velikanima tu se nalaze i Orijentalni vrt, Puškinov trg te Red portreta - bista.

U listopadu 1991., kada se raspao Sovjetski Savez, mali broj kipova socrealizma sovjetskih vođa i mišićima isklesane te srpom i čekićem obogaćene radničke klase i seljaka preko noći i bez postolja preseljen je tamo.

- Trebalo je sazidati nova postolja kako bi na nešto sličilo. Dodane su i moderne skulpture, također socrealističke, koje prije nisu nikada bile izložene jer ih je bilo previše - zaključio je moj sugovornik Prybitko.

Tako je 1998. u park postavljena statua posvećena žrtvama Staljinova totalitarnog režima, iz koje “vire” 283 kamene glave, djelo Evgenyija Čubarova, pokraj kojeg se svaki posjetitelj od užasa zaustavi. Nalaze se tamo i Puškin, Jesenjin, Pinokio i mnogi drugi iz svih sfera i kutaka svijeta.

A nešto dalje, samo pedesetak metara preko ceste, ali i još u središtu grada, nalazi se nešto još popularnije. Posebni park čije ime znaju milijuni ljudi samo zbog stihova poznate pjesme. Riječ je o Parku Gorky, u kojem se zimi možete klizati, ali i hraniti patke. Zasigurno najljepši moskovski park uvijek privlači pozornost tisuća Moskviča, kako se inače stanovnici Moskve nazivaju, te njihovih gostiju. Tamo se odmaraju, čitaju, sviraju gitaru, pjevaju i doživljavaju prve ljubavi. Park veličine 119 hektara osnovan je 1928., a četiri godine poslije nazvan je po ruskom književniku Maksimu Gorkom. Glavni arhitekt parka bio je avangardni umjetnik K. S. Melnikov, koji je u kasnim dvadesetima 20. stoljeća bio zaslužan i za Neskuchny vrt te park Vorobevy Gory, koji su sada u jedinstvenoj cjelini.

Parkovi u Rusiji, baš kao i u Kini, prave su institucije. O njima se brine, cvijeće se redovito sadi i zalijeva, grane se obrezuju, a i teško je na stazi pronaći gumu za žvakanje, opušak ili papirić. Ako ste gladni i žedni, nema problema jer su kiosci s hranom svuda, baš kao i tereni za bavljenje raznim sportovima. Komunizam je u Rusiji, tvrde stariji Moskviči, bar uveo nekakav red, a nešto je od toga reda zadržano i danas. Kako god bilo, sve više turista koji iz Hrvatske dolaze u Moskvu posvjedočit će da gotovo nema grafita, a o čistoći u metrou dalo bi se održati predavanje i savjetovanje za gradonačelnike mnogih svjetskih metropola.

Park tjedno posjeti 40.000, a vikendom i praznicima čak 250.000 posjetitelja. Od 2011. i ovdje se puno toga promijenilo i postavljeni su novi standardi. Postao je tako Gorky park prvoklasno mjesto za rekreaciju, ples i sport. Zimi njegovo jezero postaje raj za klizače, a tijekom cijele godine krase ga besplatni ulaz (nekada se naplaćivao, a u Pekingu se ulaznice za parkove i danas plaćaju), besplatan bežični internet (Moskva je jedini grad na svijetu koji u metrou ima besplatan WI-FI), razna događanja i koncerti koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. I cijene pića i hrane su prihvatljive, pa si čašu soka i ukusni sendvič svatko može priuštiti. Bude i votke, naravno.

Na povratku uočavam mnoštvo cvjećarnica. Ako netko na svijetu svojim ljubavima i dragim osobama kupuje cvijeće, onda su to Rusi.

I na kraju iscrpnog dana Moskovljani gostima, pa i sebi, preporučuju čašicu votke koja krijepi organizam i tjera loše misli. Ili možda dvije-tri čašice. Točan prijevod riječi votka na hrvatski jezik je “mala voda”. Iako je pijenje alkohola na ulici strogo zabranjeno, mnogi se tog pravila ne pridržavaju. Pivo, votka, vino - samo DAVAJ!

Pozdravljam se od Gorky parka te za trideset rubalja kupujem kartu za metro koju mi prodaje kondukterka koja kao djevojke s početka priče na glavi ima partizansku zelenu kapu s crvenom zvijezdom. Ovdje kapa i zvijezda još nisu izišle iz mode. A poznajući ruski temperament, nikada ni neće.

Iz Moskve: Slobodan KADIĆ