Broj Hrvata u svijetu nešto je manji od onih u domovini, odnosno 3,8 milijuna, neki tvrde da ih je 6 milijuna, a ima i onih koji taj broj još povećavaju. Ipak, prvi bi broj bio točniji, jer to su oni koji se još uvijek osjećaju Hrvatima, a sve iznad tog broja podrazumijeva potomke iseljenika iz prošlih stoljeća kojima osjećaj pripadnosti matičnoj domovini sve više slabi.

Već sama činjenica o nesnalaženju u brojkama potvrđuje i to da si ni suvremena Hrvatska nije dala previše truda oko iseljeništva. Izuzmemo li napore i pokušaje prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana oko povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske, naročito u ratno i poratno vrijeme, sve ostalo, nažalost, nije ni spomena vrijedno.

Većini hrvatskih političara i vlada, bez obzira na stranačke boje, iseljenici su prije svega trebali u vremenima kada su bile poželjene donacije u novcu, a poslije i kao glasačka mašinerija. Predvodnik u tim nastojanjima uglavnom je bio “stožerni” HDZ, a ništa se nije promijenilo ni do danas. Do promjene je došlo u glavama većine iseljenika, koje više ne zanima isprazno politikantstvo i davanje, nego i što mogu dobiti zauzvrat. Vremena su se promijenila, Hrvate u svijetu sve više zanimaju ulaganja, jednostavnije i brže rješavanje administrativnih prepreka, mogućnosti i perspektive povratka, školovanja djece, a u konačnici i biračko pravo, ali ne ono nametnuto, iako ih se većinu tretira umjerenim konzervativcima.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je ovih dana posjetio Hrvate u Kanadi, sve to kao da nije prepoznao. Svoje nacionalističke ideje širio je čak i u crkvi, a svi koje je to zanimalo za to su morali i platiti ulaznice. Usput, dano im je do znanja da se bliže paralamentarni izbori, pa bi valjda trebali biti svjesni za koga glasovati. Doduše, ima tu logike, zna to i šef HDZ-a, jer i Kolinda Grabar Kitarović svoju je tijesnu predsjedničku pobjedu dobila prije svega zahvaljući glasovima iseljene Hrvatske, a poglavito Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje kao konstitutivni narod navodno ne treba smatrati iseljeništvom.

Karamarkovom retorikom u Kanadi mora da su ostali iznenađeni i tamošnji Hrvati, jer bila je gotovo identična onoj u ranim 90-ima. Možda je bilo pojedinaca koji su se zapitali pa iz koje države ovaj dolazi i je li na pomolu neki novi rat. Njegov govor u predvorju crkve Kraljice Mira u Norvalu iznenadio je mnoge i Hrvatskoj, o čemu se naveliko i pisalo.

"Hrvatska je ugrožena, domoljube nazivaju seljačinama i primitivcima, a 'neprijatelj' negira hrvatsku državu. Opet isti, uvjetno rečeno, neprijatelj, u drugim uvjetima, pokušava isto, negirati hrvatsku državu", kazao je Karamarko. Pritom valjda nije ni pomislio da bi teško i jedan oporbeni vođa neke uljuđene države po svijetu na takav način blatio vlastitu zemlju. "Postoji jugofilija i jugonostalgija", rekao je Karamarko, dodavši da u Hrvatskoj ne postoji ljevica ni socijaldemokracija te da su "svaki put kad su došli na vlast, pokazali svoje lice". Također je nabrajao ono što sigurno ni većina HDZ-ovaca u Hrvatskoj ne vidi. Ali on vidi, ili mu se pričinja, budući da HDZ-u treba i novca, a i glasača. Priznao je doduše da su i u HDZ-u počinili kriminal, korupciju, nepotizam, krađe iz državnog proračuna, što ih je bacilo na koljena.

"Od vas tražimo samo jedno. Ne tražimo ni priloge, ni novac, ni kupnju oružja. Tražimo da se naoružate i pomognete nama i sebi, i mi vama i sebi, jednim novim zanosom, duhom domoljublja. Molim vas da shvatite da je Hrvatska ugrožena. Mora se shvatiti da moramo biti jedinstveni. Svjesni smo da samo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske može donijeti uspjeh", rekao je Karamarko, suptilno zatraživši upravo ono što navodno hadezeovci više ne traže.

No, dijaspora, znaju upućeniji, priloge i novac i neće više davati u mjeri u kojoj je davala, jer zna se gdje je i u čijim džepovima svojevremeno taj novac završavao.

Na dijasporu se u “kritičnim” trenucima zna pozvati i u Hrvatskoj. Tako je i predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” i član Predsjedništva te stranke, Milan Kovač, u govoru tijekom obilježavanja 25. godišnjice Prvog općeg sabora HDZ-a ustvrdio da je iseljena Hrvatska 2013., prema podacima HNB-a, doznačila više od 16 milijardi kuna, što je 12 posto hrvatskog proračuna. Dodao je kako se “u jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske može ostvariti sve”, najavivši HDZ-ovu izbornu pobjedu dvotrećinskom većinom. Kovač je rekao da se bez iseljene Hrvatske ne može. HDZ-ovac je zaključio da se jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske mogu “premještati brda”. Samo je veliko pitanje - kako se to već nije dogodilo.

Sve to je pak jednostavnim riječima nedavno rastumačio mr. sc. Niko Šoljak, predsjednik Hrvatskog svjetskog sabora, ustvrdivši da političari odguruju dijasporu jer ona želi poštenu Hrvatsku, a to bi njih ugrozilo. Na pitanje zašto je jaz između domovine i hrvatske dijaspore danas veći nego što je bio prije osamostaljenja Hrvatske, odgovorio je: “Jer je to u interesu vladajućih struktura. Prva mjera protiv dijaspore bilo je rezanje financijske potpore za rad organizacija u dijaspori. Pod parolom 'Tko nije u HDZ-u, taj je protiv države Hrvatske' raspuštene su mnoge organizacije i klubovi u dijaspori. Za novac koji je uplatila dijaspora (samo u Austriji na jedan račun uplaćeno je šest milijardi dolara!) nikad nije dano obrazloženje u što je utrošen i tko ga je podigao. A neke osobe su podizale četiri-pet milijuna maraka dnevno! Mnogi su opljačkani preko Glumine banke i u drugim privatizacijskim igrama. Na taj način sustavno se Hrvati iz dijaspore otuđuju od države Hrvatske.”

“Bez obzira na to tko bio na vlasti, prema dijaspori se uvijek negativno odnosi”, naveo je Šoljak te nastavio zbog čega je otuđena hrvatska dijaspora u interesu vladajućih struktura: “Dijaspora je uvijek bila istinski za demokarciju i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Ima novac i moć u svijetu, a želi pomoći Hrvatskoj, kao što je, uostalom, financijski, moralno i materijalno pomogla u Domovinskom ratu. Hrvatska dijaspora je, primjerice, uvijek pomagala i želi pomoći domovini, ali želi poštene i transparentne uvjete, poštenu državu koja štiti nacionalne interese, a ne državu koja štiti interese uskog kruga partitokracije i ostalih privilegiranih kasti koje već godinama u Hrvatskoj love u mutnom. Hrvatske političke elite zato i ne žele, na čistim i fer principima, surađivati s hrvatskom dijasporom. Radije će i dalje zadržati sustav u kojem nesmetano love u mutnom”, zaključio je Šoljak.

Dr. Marin Sopta, znanstvenik i stručnjak za hrvatsko iseljeništvo, osvrnuo se pak na aktualne promjene rekavši: “Pridruživanjem Hrvatske Europskoj Uniji među mnogim društvenim pitanjima koja su od nacionalnog interesa za Hrvatsku iskreno se nadam da će se pitanje hrvatskog iseljeništva, odnosno odnosa između domovinske i iseljene Hrvatske, ponovo aktualizirati. S uspostavom demokratske Republike Hrvatske i pridruživanjem Uniji njezina uloga i djelovanje među hrvatskim iseljenicima drastično se mijenja u odnosu prema vremenu devedesetih godina prošloga stoljeća. Naime, postavlja se legitimno pitanje hoće li Hrvati koji žive i rade u europskim zemljama posljednjih desetak i više godina prestati biti useljenici i radnici na 'privremenom radu'. Kako će članstvo Hrvatske u Uniji utjecati na Hrvate u prekooceanskim zemljama koji imaju hrvatsko državljanstvo? Hoće li Hrvatska konačno osmisliti današnjem vremenu primjerenu državnu strategiju prema svojim iseljenicima (nažalost, i nakon dvadeset godina demokratske i slobodne Hrvatske, ona ne postoji) koja se neće sa svakom političkom promjenom na vrhu državne vlasti mijenjati” pita se Sopta. Formiranjem državne strategije, kaže, koja bi uskladila i odredila odnose prema hrvatskim iseljenicima vratilo bi se izgubljeno povjerenje i popravili narušeni odnosi između domovine i iseljeništva.

Mnogima je, i ne samo Hrvatima, neshvatljivo, imajući u vidu mnogobrojno iseljeništvo, da Hrvatska ne želi ili ne zna iskoristiti svoj znanstveni, gospodarski, kulturni, sportski, vjerski pa i politički potencijal u smislu lobiranja. To što je Hrvatska u Uniji zahtijeva i nov odnos prema hrvatskim iseljenicima. No da bi se taj odnos prema hrvatskim iseljenicima promijenio, potrebno je u prvom redu analizirati dosadašnje oblike te suradnje i iznad svega prilagoditi ih zahtjevima i potrebama današnjeg vremena, odnosno situaciji i stanju koje vlada kako u domovini tako i u iseljeništvu.

Piše: Damir GREGOROVIĆ