Objavljeno 18. lipnja, 2015.
Zemlje Srednje Europe imale su nizak startni položaj u odnosu na zapadnoeuropske zemlje
Jedan od sudionika Konferencije o srednjoeuropskom identitetu Hrvatske, u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije, bio je i Damir Agičić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rođen u Davoru, u Slavoniji.
Koliko je u Hrvatskoj ostalo od srednjoeuropskog identiteta, a koliko nas 45-godišnja povezanost sa zemljama bivše SFRJ i dalje gura u neku tzv. jugosferu?
- Sa svojim jugoistočnim susjedima bili smo u državnoj zajednici 70 godina, od kraja I. svjetskog rata, a okrenutost od srednjoeuropskog prostora prema jugoistoku bitna je odrednica hrvatske politike i nacionalne ideologije još od ilirskog pokreta. Pojednostavljeno, hrvatski su političari u 19. stoljeću mnogo veću opasnost vidjeli u Mađarima, austrijskim Nijemcima i/ili Talijanima, nego u onemoćalome Osmanskom Carstvu ili u srpskim i crnogorskim susjedima. Budući da je u nacionalno-integracijskim procesima dominantnu ulogu igrao jezik, nije čudno da su upravo njih smatrali “svojima”, “braćom”, a protivili se pokušajima germanizacije, mađarizacije ili talijanizacije. Zato je jačala suradnja sa slavenskim susjedima na jugu.
Izgubili smo mnogo toga
- S druge strane, u tadašnjim hrvatskim krajevima, području koje je ulazilo u sastav banske Hrvatske, odnosno Dalmacije, živjeli su brojni pripadnici srpske manjine. Upravo u Hrvatskoj je rođena južnoslavenska ideja. S druge strane, naš srednjoeuropski identitet nikada nije posve bio izgubljen – velik je broj hrvatskih mladića na prijelazu stoljeća odlazio na studij u Prag, također u Graz, Beč, Krakov i Lavov, manje u Budimpeštu. Njemački je bio jezik tadašnjih elita u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, a Zagreb, Osijek, Varaždin i drugi gradovi izgledali su posve (srednjo)europski.
Jesmo li u tom smislu nešto izgubili u 20. stoljeću, s obzirom na to da ste i Vi ovdje govorili o “povratku u Srednju Europu“?
- U drugoj smo polovini 20. stoljeća izgubili mnogo toga, ali ne zato jer smo živjeli u Jugoslaviji, nego zato jer smo predugo živjeli u socijalističkom društvenom uređenju, koje nije dopuštalo slobodno mišljenje i nije poticalo na kritički odmak prema institucijama države i vlasti. Istina je da se u to doba dogodila značajna industrijalizacija i povećanje broja obrazovanih, ustanovljeno je opće pravo glasa i potpuna jednakost svih građana, Jugoslavija je preko vanjske politike nešto značila u europskim i svjetskim okvirima. No gušila se osobna inicijativa, poduzetnost, kritički duh, težnja prema slobodi. Budući da smo imali nešto blaži oblik socijalističke diktature, ali i da se mnogo pozornosti poklanjalo međurepubličkim (zapravo međunacionalnim) trvenjima, u nas se nije razvio značajniji disidentski pokret. Zapravo, i danas osjećamo posljedice tog vremena kad je važno bilo biti “svjestan” (čitajte: poslušan) građanin socijalističke domovine.
Koristi ulaska u EU
Imaju li zemlje Srednje Europe perspektive za novi uzlet nakon lošeg razdoblja i koja bi bila uloga Srednje Europe u EU-u?
- Zemlje Srednje Europe imale su nizak startni položaj u odnosu na razvijene zapadnoeuropske zemlje, pa su i njihove mogućnosti ekonomskog rasta veće, a također je i vidljivo da je kod njih bilo i prostora za nove političke inicijative. Uzmite, primjerice, Češku – to je u međuraću bila gospodarski dosta razvijena demokratska europska zemlja. Onda je potonula u višedesetljetnu čamu pod sovjetskom dominacijom. Danas opet postiže znatan gospodarski razvoj, a građanske slobode i demokratski standardi ponovno su na visokoj razini. Što se tiče uloge srednjoeuropskih zemalja u EU-u, mislim da će biti korektiv nekim zabludama starih članica, kao i motor koji će pokretati taj pomalo posustali stroj. Prije svega, zbog svojih vlastitih interesa – mislim da te zemlje imaju veliku korist što su ušle u zajednicu sa zapadnoeuropskim državama. Ne čini mi se da su ekonomski izrabljivane i da im je namijenjena sudbina tržišta jeftine radne snage. U današnjoj Europi probiti se može svatko tko je obrazovan, poduzetan i hrabar da se suoči s izazovima.
Igor BOŠNJAK
Srednja Europa je činjenica, a ne mit
Postoji li zapravo srednjoeuropski identitet i što bi on zapravo označavao?
- Neki tvrde da postoji, da je vidljiv u arhitekturi i općenito na ulicama Beča, Praga, Krakova, Zagreba, Novoga Sada ili Lavova, neki pak tvrde da je riječ tek o pukom mitu. Meni se čini da su u pravu oni koji tvrde da postoji (ili je bar postojalo, budući da se u današnje globalno doba stvari brzo mijenjaju) jedno područje „između“ – između njemačkoga i ruskoga govornog područja te između Baltika i Jadrana. Upravo je to Srednja Europa, prostor malih nacija koje su nekoć ulazile u višenacionalna carstva – habsburško, rusko i njemačko, a onda se u 20. stoljeću emancipirale i krenule vlastitim putovima. Nekad uspješnijima, nekad manje uspješnima. Danas vidimo da neke od tih nacija i njihovih država postižu uspjehe u različitim područjima života.
ODVRAĆANJE OD SREDNJE EUROPE
- Iskustva života u obje jugoslavenske države, osobito u međuratnoj, utjecala su na odvraćanje mnogih hrvatskih političara, pa i onih umjerenih i sklonih suradnji sa srpskim političkim krugovima, od zajedničke jugoslavenske države. Nakon raspada Jugoslavije mnogi su smatrali i isticali, predsjednik Tuđman prvi, da je Hrvatska oduvijek bila i da jest dio Zapada. Odbacivali su prilike koje su se tada, nakon propasti komunizma i SSSR-a, ukazivale da Hrvatska uđe u neke srednjoeuropske asocijacije. Prema srednjoeuropskim zemljama odnosilo se kao prema zaostalima i manje vrijednima. Kasnije se to promijenilo. No, važno je imati na umu da se zbog različitih razloga, a napose zbog brojnog hrvatskog stanovništva u BiH, kao i hrvatske manjine u Srbiji i u Crnoj Gori, nije i ne bi se nikada smio izgubiti ni naš interes i okrenutost jugoistoku, ili onome što ste prema T. Judtu nazvali “jugosferom“.