Hrvatska je, kao i druge zemlje svijeta pozvana da uvede hitne promjene u načinu korištenja zemljišta preko poljoprivrede prilagođene klimatskim promjenama, preko prava na pristup zdravim tehnologijama i davanjem prava na vlastita zemljišta malim ekološkim poljoprivrednicima.

Upravo potonje jamčilo bi proizvodnju hrane na način da se zadovolje prehrambene potrebe lokalne zajednice i da doprinos u borbi protiv siromaštva. Ta je poruka stigla upravo na današnji dan koji se obilježava kao Svjetski dan suzbijanja dezertifikacije. Dezertifikacija (pojednostavljeno, pretvaranje zemljišta u pustinju), degradacija zemljišta i suše središnje su teme Konvencije o suzbijanju dezertifikacije (UNCCD) čija je članica Hrvatska postala još 4. siječnja 2001. godine.

- Prema podacima Agencije za zaštitu okoliša RH, u Hrvatskoj je 90 % površine zemljišta izloženo eroziji vodom i vjetrom različitog intenziteta. To je posebno izraženo u krškom području, gdje je erozija ponegdje dosegnula geološku podlogu (primjer Istre). Onečišćenje tala teškim metalima, pesticidima i petrokemikalijama upozorava na povećani trend kiselosti, zbijanja tla, salinizacije i alkalizacije (primjer istočne Slavonije i Baranje). Veliki, a ne tako vidljiv je problem stalnog smanjenja sadržaja humusa u našim tlima. Za sada se u Hrvatskoj planska i stručna zaštita tla odvija u preliminarnim uspostavama raznih baza podataka, suradnjom između poljoprivrednih i okolišnih državnih institucija i slično. Hrvatska još nema zakon o tlu, a preduvjet za kvalitetnu izradu razvojne strategije zaštite tla je prepoznavanje pritisaka i prikupljanje podataka koji se odnose na oštećenje i onečišćenje tala - upozoravaju u Press centru za okoliš.

Otimanje zemljišta (land grabbing), ekološki otisak (foot print) u poljoprivredi te klimatske promjene - tri su najvažnija pomagača degradaciji zemljišta i dezertifikaciji. Od 1950. godine, kada je bilo 2,532 milijarde ljudi, porast broja stanovništva je strelovit - 2012. godine čovječanstvo je premašilo brojku od 7 milijardi ljudi. Svi oni trebaju jesti, zato je ekološki otisak u poljoprivredi sve veći: naglo rastu masovna ratarska i stočarska industrija, pri tome raste i potrošnja energije dobivene iz fosilnih izvora, a što ima za posljedicu povećanje emisije CO2. Sve više divlje prirode, zdravog ekosustava s kvalitetnom bioraznolikošću, pretvara se u nepregledne oranice monokulture ili GM žitarica koje se koriste za proizvodnju hrane za ljude i stoku. “Te goleme oranice postale su poligoni najvećih kemijskih korporacija koje u partnerstvu s korporacijama za proizvodnju poljoprivredne opreme troše fosilna goriva, pridonoseći rastu emisija CO2 i velikom ekološkom otisku u poljoprivredi”, tumače u Press centru za okoliš.