Bilo kuda, Slavonaca svuda. I to ne samo po Europi nego i po najudaljenijim svjetskim destinacijama diljem planeta Zemlje, a o čemu smo već pisali, pa ovom prigodon predstavljamo još jednog našeg sugrađanina, koji se također odvažio na nesvakidašnju pustolovinu.

On je Mirko Andrić, mladi profesor geografije, rođeni Đakovčanin, zaposlen u Osnovnoj školi “Retfala” u Osijeku, i veliki je zaljubljenik u putovanja. Mirko se dakle uputio na velike putešestvije, na kojima je u 15 dana obišao gotovo cijeli azijski kontinent. Putovao je vlakom, zrakoplovom i autobusom te upoznao Rusiju, Mongoliju i Kinu.

Svoje dojmove nedavno je prenio kolegama, profesorima geografije, članovima Županijskog stručnog vijeća za geografiju, ali i brojnim Osječanima koji vole putovati. Svi oni su u Elektrotehničkoj i prometnoj školi sa zanimanjem slušali ovo predavanje, koje je mladi profesor naslovio “Transsibirska željeznica očima geografa”, a održano je u sklopu programa Geografija ponedjeljkom, u organizaciji Hrvatskog geografskog društva Osječko-baranjske županije. Njegove dojmove s ovog zanimljivog putovanja sada prenosimo čitateljima Glasa Slavonije.

- Na putovanje sam krenuo u organizaciji Hrvatskog kluba putnika, koji sjedinjuje ljude koji vole putovati. Ne volim klasična putovanja preko putničkih agencija s turističkim vodičem jer me ona sputavaju i ne mogu sam istraživati. Ovako je bilo mnogo zanimljivije. Putovali smo od Moskve do Ulan-Udea, mjesta na granici Rusije i Monogolije, a zatim autobusom nastavili po Mongoliji te avionom stigli do Pekinga, a na kraju se tim prijevoznim sredstvom vratili natrag do Zagreba, odakle smo i krenuli - priča prof. Andrić.

Ipak, ističe naš sugovornik, najzanimljivije i najdojmljivije mu je bilo putovanje vlakom, tom najdužom, transsibirskom željeznicom svijeta. U vlaku su proveli četiri dana i pet noći.

- Najviše me se dojmio taj život u vlaku. U početku je vladalo veliko oduševljenje, no nakon nekoliko sati počeo sam se pitati što ću ja tu raditi tolike dane. Ipak, nije bilo dosadno. Ono što fascinira to je drukčiji protok vremena jer to je zatvoreni svijet u kojem se odvija radnja. Imao sam osjećaj kao da sam u nekoj priči. Vrijeme se računa od stajališta do stajališta, i to prema moskovskom vremenu, a to se razlikuje od onoga što vidite kroz prozor. Primjerice, jutro je, tek sviće, a prema moskovskom vremenu je već deset sati. A zapravo je tek pet sati ujutro. To je vrlo neobično, takvu promjenu očekujemo obično u avionu, ali ne i u vlaku - opisuje svoja iskustva naš sugovornik.

Transsibirska željeznica pružila mu je mogućnost da vidi različite krajolike, ali i da kuša rusku gastronomiju, uglavnom onu koju bake prodaju na stanicama na kojima vlak stoji.

- U Moskvi smo u jednom supermarketu kupili hrane koliko smo mogli ponijeti i mnogo vode. Ispostavilo se da je juha u vrećici zapravo bio krumpir-pire, tako da mi je krumpira bilo dosta za sljedeća tri mjeseca. S vremenom nam je ponestajalo hrane, no zato su tu bile babuške na stanicama, koje su bježale od policije, ali su prodavale svježu i ukusnu hranu. Jeli smo mnogo ribe, posebno amura. Ta je sušena riba vrlo ukusna, dimljena je, ima okus na naš pršut ili šunku. Vrlo je izrazitog, intenzivnog okusa i mirisa. Uz to, jeli smo boršč, slatko-kiselu juhu te mnogo voća i povrća. Nismo ostali gladni, ali nakon nakon nekog vremena poželiš se domaće hrane.

Sve do Irkutska, milijunskog grada u Sibiru, nisu izlazili iz vlaka, a zatim su obišli Bajkalsko jezero, vidjeli brojne gradove i sela u azijskom dijelu Ruske Federacije i naučili da je u Sibiru hladno samo zimi.

- Dojmilo me se selo Listvjanka, puno drvenih kuća. Ima ih i u Irkutsku, stare su pedesetak godina i više se ne grade. Fasade kuća su šarenih boja, a one bogatijih vlasnika bogato su ukrašene. Tamo su se doselili ljudi koje je Staljin progonio, progresivnog svjetonazora, pa je Irkutsk postao kulturni centar Rusije. Nekada je tu bilo mnogo nacionalnih manjina, no danas dominiraju Rusi - priča Andrić.

Zapazio je i da je nasljeđe komunizma još uvijek živo, a o njemu svjedoče kipovi Lenjina, nazivi ulica i crvene petokrake na transsibirskoj željeznici. Fascinirala ga je velika prostranost Rusije, od velikih prostranstava koja idu u nedogled do velikih avenija i bulevara u gradovima. Ipak, vidi se razlika između siromašnih i bogatih Rusa, većina ih živi skromno, no ima i onih koji se ističu svojim bogatstvom.

Sasvim drugu sliku pruža Mongolija. U nju su prof. Andrić i njegovi prijatelji stigli autobusom, vozeći se kroz stepu. “Sve je puno trave, koja ima miris poput mente, osvježavajući, a nigdje drveća. Ceste su im katastrofa, malo je asfaltiranih, a mnogo blata, pa su gotovo neprohodne. Na njima se rijetko vide automobili, uglavnom su to terenska vozila. Nigdje nisam vidio toalet, to su rupe, poput čučavaca, obložene drvom. U restoranima za turiste sa zapada ponuda je slaba”, opisuje naš sugovornik put autobusom kroz Mongoliju.

Ipak, ova država, bogata rudama, brzo se razvija, a susjedi Kinezi mnogo ulažu u Mongoliju. To više nije zemlja nomada i čini se da se svi stanovnici sele u najveći grad Ulan Bator, pa gotovo da i nema drugog većeg grada.

Mongolski avioprijevoznik odvezao ih je do Pekinga. Taj kineski grad poznat je po smogu, suhom zraku i pješčanim olujama jer je smješten u blizini pustinje. Ipak, imali su sreće, poslužilo ih je lijepo vrijeme.

- U Kini je turistima sve vrlo jeftino. Bili smo smješteni u hotelu u centru grada, pet minuta udaljeni od najvećih znamenitosti, Trga vječnog mira, Zabranjenog grada, Mauzoleja Mao Ce Tungu. Noćenje u hotelu stoji 70 kuna, a vrlo je ugodno i sigurno. Primjerice, jedna je naša kolegica zaboravila fotoaparat u toaletu na Kineskom zidu, no naši domaćini su ga pronašli i vratili ga vlasnici, uz isprike. Peking je lijep grad, no u centru žive skromni ljudi. U tom gradu nisam imao osjećaj grandioznosti, većina građevina su niske. Javni prijevoz je jako dobro organiziran, čisto je, uredno i moderno, a na svakom koraku se vidi da Kina brzo napreduje - zaključuje prof. Andrić.