Hrvatsko društvo može se okarakterizirati kao zajednica koja ne prepoznaje razlike među članovima društva, ne smatra važnim držanje distance moći niti priznavanja razlike u raspodjeli moći, autoriteta, prava i odgovornosti.

To su pomalo iznenađujući podaci proizišli iz istraživanja “Dimenzije nacionalne kulture kao odrednice poslovne klime u Hrvatskoj” koje su proveli istraživači Ekonomskog instituta u Zagrebu: dr. sc. Edo Rajh, dr. sc. Ivan-Damir Anić i dr. sc. Jelena Budak.

U hrvatskom društvu prevladava feminitet u odnosu na maskulinitet, što implicira da se preferira odlučivanje postizanjem konsenzusa, kao i vrijednosti općeg blagostanja i solidarnosti. Sudeći prema niskoj vrijednosti indeksa distance moći, hrvatska nacionalna kultura bliska je skandinavskim i anglosaksonskim zemljama te Njemačkoj.

- U takvom se društvenom okruženju ljudi neće suzdržavati izreći svoje mišljenje nadređenima ili djeca oponirati roditeljima i starijima - naglasila je dr. sc. Jelena Budak na predstavljanju istraživanja.

Zaključeno je i kako u Hrvatskoj prevladava kratkoročni vremenski horizont ostvarivanja ciljeva, a u sustavu društvenih vrijednosti dugoročna je orijentacija na postizanje ciljeva slabije izražena. Kako navode autori, u istraživanju je primijenjena Hofstedeova metodologija mjerenja dimenzija nacionalne kulture. Prema toj metodologiji, analizirano je pet dimenzija nacionalne kulture: distanca moći, izbjegavanje nesigurnosti, individualizam vs. kolektivizam, maskulinitet vs. feminitet te vremenski horizont ciljeva. Distanca moći definira se kao mjera u kojoj manje moćni dijelovi društva očekuju i prihvaćaju da je moć u društvu nejednako raspodijeljena. Izbjegavanje nesigurnosti mjera je u kojoj pripadnici društva osjećaju prijetnju ili strah od nepoznate situacije. Individualizam u odnosu na kolektivizam razlikuje kulture koje više cijene individualni napor pojedinca spram kolektivnih napora i timskih rezultata. Maskulinitet u društvu znači nepopustljivost, za razliku od feminiteta koji označava skromnost i sklonost dogovoru. Vremenski horizont ciljeva je dimenzija nacionalne kulture koja razlikuje važnost postavljenih ciljeva u društvu.

Zaključeno je i kako je hrvatsko društvo u većoj mjeri sklono cijeniti individualna postignuća i napor pojedinca za razliku od kolektivnog duha i timskog rada koji se manje vrednuje. Također, izrazito je prisutna dimenzija izbjegavanja nesigurnosti. Viša razina individualizma znači da postoji orijentacija prema interesima pojedinca, dok niža razina distance moći znači da građani žele ravnomjerniju distribuciju moći u društvu. “Obilježja 'ženske kulture' s niskom distancom moći znače da građani u većoj mjeri žele da se odgovornost delegira na izvršitelje zadataka u društvu, da se njeguje dobra komunikacija i razvijaju dobri međuljudski odnosi”, zaključuju autori istraživanja.

Visoka razina dimenzije izbjegavanja nesigurnosti kazuje da u Hrvatskoj postoji strah od promjena i mala je sklonost prema preuzimanju rizika. Manja je i sklonost prema novitetima i promjenama u organizaciji. Postoji manja želja za postignućem, što pokazuje zašto poduzetništvo u Hrvatskoj nije razvijeno i zašto postoji niska razina inovacija. Istodobno, građani teže prema postavljanju odnosa koji uvode veću razinu sigurnosti, predvidljivosti i transparentnosti.