Nakon duge i teške bolesti zauvijek nas je jučer napustio Šaban Jasenica, jedan od onih velikana osječkog nogometa koji je u povijest NK Osijek utisnuo svoj igrački, trenerski i nadasve ljudski trag.

Taj beskompromisni Šamčanin stigao je u grad na Dravi davne 1965. s reputacijom neprelaznog centarhalfa BSK-a iz Slavonskog Broda (danas Marsonia), čiji je potencijal već bio zapeo za oko i stručnjacima splitskog Hajduka. Ipak, Jasenica je odjenuo crveno-plavi dres Slavonije, kluba koji je dvije godine potom ponio današnje ime NK Osijek, za koji je u šest sezona ukupno odigrao više od dvije stotine utakmice, prometnuvši se brzo u autoritativnog kapetana momčadi.

Mi stariji Esekeri najduže ćemo pamtiti njegov doprinos kvalifikacijskim utakmicama “bijelo-plavih” 1970. (protiv banjalučkog Borca) i godinu poslije (s Rijekom i skopskim Vardarom), s tim što je nezaboravan ostao doček “junacima Kantride”, priređen nakon što je Vekićeva momčad eliminirala Riječane kao gost, boljim izvođenjem jedanaesteraca. “Prva liga, to je naša meta, ostvarit će je Šabanova četa”, klicalo je više tisuća Osječana na Trgu slobode (današnjem Trgu Ante Starčevića nap.a) ispod balkona današnje Županije, na kojem su se načičkali Jasenica & comp. Na žalost, Šabanovoj generaciji dugodišnji san nije se ostvario ni u dva uzastopna pokušaja, pa je Šaban, prerano, odlučio ostati u nogometu u novoj ulozi – kao trener mladih sugrađana.

Odlično se snašao i u toj ulozi, a nabrajanje imena onih kojima je znalački i stručno usmjeravao nogometnu karijeru daleko bi nas odvelo. Tek, pod Jaseničinin stručnim i pedagoškim nadzorom u Gradskom vrtu stasavao je niz poslije istaknutih nogometaša, posebice onih koji su od 1982. svladavali nogometnu abecedu u Školi nogometa osječkog prvoligaša. Jasenica je, međutim, prema potrebi uvrštavan u stručni stožer seniorske momčadi, a samostalno je prvi trener osječkog prvoligaša bivše države bio 1988. i tijekom proljeća 1990. godine. Umirovljeničke godine Šaban Jasenica proživio je, skromno i daleko od javnosti, u krugu obitelji, u gradu koji ga je objeručke prigrlio prije pola stoljeća.

O neizlječivoj bolesti, kojoj se pokušavao oduprijeti na sve načine, pričao nam je posljednjih godina za dugih šetnji ulicama i trgovima, a ponajviše obalama Drave, rijeke u koju je bio zaljubljen. Šabana Jasenicu oplakuju vjerna supruga Marija i neutješni sin Zlatko i kći Jasna, a na današnjem posljednjem ispraćaju (četvrtak), na Aninom groblju (14.40), sigurno će “Zbogom, dragi kapetane” izreći i njegovi nekadašnji suigrači i još brojniji poštovatelji. D. Kerže