Magazin
O ROMANU MJESEČEV MERIDIJAN I KRIZI DRUŠTVA

Edo Popović:
Koristim se svojim pravom
da kažem što mi ide na jetra
Objavljeno 6. lipnja, 2015.

Otrovani su društvo koje je uništilo svoj okoliš, Zagreb je grad beskućnika i prosjaka, a među malobrojnima koji ne odustaju od sna o povratku boljem svijetu kruži priča o Zaboravljenima, ljudima koji žive u “zaboravljenom raju”, potpuno predani prirodi.

To je, ukratko, okosnica novog romana jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca Ede Popovića, Mjesečev meridijan (OceanMore, 2015.), svojevrsnog tematskog nastavka antiutopijskog romana Lomljenje vjetra iz 2011. godine, u kojem je svijet podijeljen u dvije skupine, one izrabljivane i one koji izrabljuju.

Edo Popović progovorio je u Mjesečevu meridijanu o svijetu laži u kojem živimo, o potjeri za materijalnim koja razara čovjekovo biće. S Popovićevom smo razgovarali o najnovijem romanu, ali i nelijepom stanju u hrvatskom društvu i potrebi da kroz prozu progovara o mogućnosti potrage za izlazom.

Mjesečev meridijan, nakon Lomljenja vjetra, već je drugi roman u kojem se bavite otuđenjem čovjeka od prirode, odnosno užasnim posljedicama koje svijetu donose moderne tehnologije, neoliberalni kapitalizam i otuđenje od prirode. Što je razlog bavljenja upravo tim temama?

- Čini mi se da su to važne teme, da su mnogi naši problemi proistekli upravo iz tog poremećenog odnosa prema prirodi. Priroda, naime, nije sirovi materijal koji čeka da ga čovjek iskoristi, već je ona složen sustav u kojem, podržavajući jedni druge i surađujući, koegzistiraju milijuni organizama. Čovjek je samo jedan od njih. Barem je tomu bilo tako dok čovjek, ne razumijevajući u što se upušta, nije počeo narušavati taj odnos i taj sustav nastao milijunima godina fine evolutivne prilagodbe. Ovaj predatorski kapitalizam, koji suludo inzistira na principu beskonačnog rasta, dakle beskonačnog iskorištavanja prirodnih resursa, zasad je vrhunac tog bolesnog odnosa prema Zemlji. Naravno da resursi Zemlje nisu neograničeni, štoviše ograničeni su i ljudska vrsta ih je gotovo potpuno iscrpila, neograničeni su jedino ljudska pohlepa i glupost. Ovaj planet je jedino mjesto u svemiru na kojem možemo opstati kao vrsta, a činimo sve da ga uništimo. Time se donekle bave i moja posljednja dva romana.

NISAM ISTI KAO PRIJE 30 GODINA

Više puta ste rekli kako više nemate veze s autorom Ponoćnog boogieja, vašeg kultnog romana iz osamdesetih. Što se dogodilo da se na taj način distancirate od toga? Kada biste nekog novog potencijalnog čitatelja htjeli upoznati s djelom Ede Popovića, biste li mu preporučili da krene od Ponoćnog boogieja ili Mjesečevog meridijana?

- Ne distanciram se od Ponoćnog boogieja ni od njegova autora, samo konstatiram da su otad prošla tri desetljeća, da sam se otad promijenio i kao osoba i kao pisac. Danas ne mogu pisati onako kako sam pisao tih godina, ne znam je li to dobro ili loše. Kako bilo, svejedno je odakle će taj novi čitatelj krenuti u mojem opusu, to je najmanje važno.

Je li dužnost i obaveza pisca uhvatiti se ukoštac s političkim i društvenim problemima današnjice?

- Da parafraziram ovdje Marunine stihove: hrvatski pisac ima pravo i rodoljubnu dužnost da kaže što mu ide na jetra. I ja se tim pravom koristim u oba svoja života - privatnom i javnom. Uopće, dužnost je svakog hrvatskog građanina hvatati se ukoštac s problemima koje spominjete. Zašto inače živimo ako ne da bismo zajedno s ostalima mijenjali stvari nabolje, da bismo mijenjali ovaj svijet. Da bismo promijenili svijet, ne moramo vući nikakve sudbonosne poteze, činiti nikakva velika djela, dovoljno je da mijenjamo sebe, da nastojimo danas biti bolji nego što smo to jučer bili, da sa susjedima očistimo travnjak iza zgrade, ili potpišemo peticiju protiv privatizacije zdravstva, na primjer. Kako smo i sami tek dio malog kruga nazvanog ljudsko društvo, pa onda većeg kruga poznatog kao planet Zemlja i konačno onoga beskrajnog kruga poznatog kao svemir, mijenjajući sebe, nužno mijenjamo i vlastitu okolinu. Što nas se više trudi promijeniti stvari nabolje, to će promjena biti vidljivija. Jednostavno, zar ne?

MRŽNJA JE ORUŽJE SLABIH

Hrvatsko je društvo u dubokoj krizi, ne samo ekonomskoj, sve je izraženija radikalizacija, govor mržnje susrećemo i u sabornici i na ulici, mnoge su vrijednosti dovedene u pitanje. Što je tomu razlog i vidite li neko rješenje? Gdje je izlaz?

- Prije svega, mržnja je oružje slabih. Ljudi koji se plaše onih koji ne misle kao oni, ne ponašaju se kao oni, ne govore istim jezikom, ne pišu istim pismom... Strah i nerazumijevanje loši su prijatelji. Takvi ljudi osjećaju se jakima samo u nekoj većoj skupini, među istomišljenicima. Kao pojedinci uglavnom su neprimjetni, da ne kažem uplašeni, i paradoksalno - postaju vidljivi samo kao članovi veće skupine. Samo tada se osjećaju jakima i vrijednima. Radikalizacija i izokretanje vrijednosti ne krase samo hrvatsko društvo, to je globalni proces, rekao bih. Svijet se politički radikalizira, pomama za materijalnim globalna je. Fašizacija i predatorski kapitalizam idu ruku pod ruku. Ekonomska kriza i kriza morala dvije su strane istog novčića. Pogledajte tko profitira u ovoj krizi, na našem siromaštvu i našoj neizvjesnosti. Banke i korporacije. Njima je ova kriza u interesu i zato će one učiniti sve da kriza potraje. Politika je samo instrument u rukama banaka i korporacija, nadam se da to više nikomu u Hrvatskoj nije potrebno posebno objašnjavati.

Na kraju Mjesečevog meridijana događa se obrat kojim se otvara pitanje koja je prava ljudska priroda. S obzirom na to da su neki od najvećih prosvjetiteljskih filozofa bili dosta sumnjičavi spram prave ljudske prirode, koje je vaše mišljenje o pravoj naravi čovjeka?

- Jedan mudriji od mene kazao je za čovjeka sljedeće: Ako nije istina da je neko božansko biće palo, onda jedino možemo reći da je jedna od životinja potpuno skrenula s uma. Čovjek je sposoban učiniti nezamislive zločine, ali i riskirati vlastiti život da bi spasio drugoga, taj dualizam obilježava ljudsku narav. Zlo i dobro dio su naše naravi, pitanje je samo što će se u određenom trenutku manifestirati, koja će osobina prevagnuti.

Razgovarala: Dijana PAVLOVIĆ

MENI JE DOBRO
Nikad manje nisam zarađivao, a bolje se osjećao

Kako je danas u Hrvatskoj biti slobodan pisac?

- Ovisi što očekujete od života i kakve su vam želje. Ako želite voziti Mercedesov terenac, imati nekretnine vrijedne desetke i stotine milijuna kuna i ako vam, na primjer, saborska, ministarska ili gradonačelnička plaća služi samo kao sitniš za kavu i novine, onda je biti slobodni pisac prava noćna mora. Ali ako ste zadovoljni kućicom od pedesetak kvadrata, ako vam nije neugodno voziti desetak godina staru Škodu, ako vas ne deprimira to što si ne možete svaki dan priuštiti butelju od 700 kuna ili što ne možete skoknuti u New York na kavu, ako se želite samo baviti svojim poslom ne očekujući lovu, slavu i ostale bezvezarije, te što je najvažnije - ako želite raspolagati svojim vremenom, onda je slobodni pisac zanimanje za vas. Meni je dobro. Nikad manje nisam zarađivao, a bolje se osjećao kao posljednjih godina. Neka tako i ostane.

PISAC, PLANINAR, AKTIVIST

Edo Popović rođen je 1957. godine. Slobodni je pisac, planinar, ljubitelj prirode, aktivist... Između ostalih, objavio je knjige proza U Velebitu, Ponoćni boogie, Lomljenje vjetra, Priručnik za hodače, Oči...

Fašizacija i predatorski kapitalizam idu ruku pod ruku. Ekonomska kriza i kriza morala dvije su strane istog novčića...

Možda ste propustili...