Nogomet se u Gibarcu organizirano počeo igrati 1928. godine. U tome se vojvođanskom mjestu lopta šutira i danas, ali od ljudi nepoznatih rođenim Gibarčanima.

Oni su u međuvremenu napustili ognjišta, čija je emigracija počela 1991. i završila 1995. godine, kada je to mjesto s prijeratnom 97-postotnom populacijom Hrvata nastanjeno drugim etničkim skupinama, među kojima nema onih koji su stvarali tamošnju povijest.

I nastavili tradiciju tadašnjeg FK Borac okupljajući oko toga kluba gotovo svih 1500 stanovnika, kojima je to, praktički, bila jedina zabava izvan rada. Iako su i tada bili izvorni amateri, u goste su im dolazili praktički svi prvoligaši iz bivše države, tako da je klupski almanah ispunjen tim uspomenama, na koje su izbjegli mještani ponosni i žele ih sačuvati...

Većina stanovnika sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća nije predaleko odmaknula od rodnog kraja, jer se nastanila u Slavoniji, uglavnom u Osijeku i njegovoj okolici. Nakon što su, kako-tako, riješili primarnu egzistenciju, osjetili su potrebu nogometno se organizirati, što se i dogodilo prije 13 godina. Te se 2002. prisjeća Miroslav Šišić, klupska konstanta u hrvatskoj povijesti, koji je tada, kao i prije rata, bio jedan od kvalitetnijih gibaračkih igrača. Logično je bilo da tada povede novoformiranu momčad neposredno na travnjaku, istodobno bivajući i dio logistike, ali ne i pokretač aktivnosti u trajnom izbjeglištvu, o čemu kaže:

- Najveće zasluge za utemeljenje kluba pripadaju Draganu Pavloviću, koji nas je animirao i nije dugo trebalo da se započnu aktivnosti. Klub je dobio i logično ime, Gibarac '95, iskazujući, dakle, podrijetlo i godinu kada je bilo zaključeno preseljenje s naših ognjišta. Uz nas dvojicu, među pokretačima su još bili Ivan Josić, Živan Vidaković te Ilija Andrić i Mato Kopić, od kojih je potonji tandem i danas aktivan u klubu na mjestima dopredsjednika.

Gibarac '95 utočište je pronašao u Čokadincima.

- Klub je startao pretežito s bivšim stanovnicina Gibarca, kojima su se pridruživali domicilni mladići, očito prepoznajući primarno zdravu, izvorno amatersku sredinu, kakva je i danas. Utočište smo našli u Čokadincima, gdje nakon rata nije više postojao klub, a da krene pod našim vodstvom, najzaslužnija je Općina Čepin te ŽNS osječko-baranjski, čiji nam čelnici daju veći dio potrebnih financijskih sredstava, a dijelom i vlastitim naporima participiramo u njegovoj egzistenciji - kratko će aktualni trener Šišić o potpori udruzi koja se natječe u okviru Lige NS Osijek.

Trenutačno bez većih ambicija, koje i nisu na pameti trenera i novog predsjednika Davora Babića, koji je prije dvije godine preuzeo tu ulogu vođenja. U međuvremenu je došlo do zasićenja u začetnika gibaračkih izbjegličkih aktivnosti, a i opći demografski trendovi odrazili su se na kadrovsku sliku, koja je sada s manjim brojem onih vojvođanskih korijena.

- Vrijeme očito čini svoje i klub uglavnom čine ljudi, odnosno mladići, koji nisu s nama izbjegli iz Srbije, ali unatoč tome vjerujem da ćemo opstati. Optimizam gradim na prilično mladom igračkom kadru, generacijski bliskom, koji je takav i izvan igrališta, tako da se čini da će to druženje potrajati niz godina. Predsjednik Babić, uz to, vrlo se ozbiljno prihvatio posla, a budući da je i sam bio nogometaš, najbolje zna što treba (u)činiti. Borimo se s onim s čime i ostale amaterske sredine iz okruženja te vjerujemo da ćemo u njemu organizirano ostati neovisno kakve nas nedaće pritisnule - optimistično je zaključio Šišić, na čiju je inicijativu, u međuvremenu, oživljena suradnja s Hrvatima koji su ostali u Srbiji. Nastanjeni, međutim, u Subotici, gdje se natječu pod imenom HAŠK Zrinski i nedavno su ugostili gibarački klub, odnosno uzvratili za prethodno gostoprimstvo, a takvi će sastanci postati tradicionalni...