Neovisno što je riječ o posljednjoj ovosezonskoj dramskoj premijeri, publika je (u petak, 22. svibnja) u velikoj većini došla u osječki HNK s velikim očekivanjima. Bila bi čista utopija da su baš svi izašli zadovoljni, no s priličnom sigurnošću mogu reći da ih je bilo mnogo manje od prosjeka. Za to su 'krivi' (kako je to zgodno najavio glavni glumac, Aleksandar Bogdanović) u prvom redu sjajan i razigran ansambl, potom redateljica (Olivera Đorđević) i u konačnici komad ("Sumnjivo lice" Branislava Nušića).

 Bolji poznavatelji ovog popularnog srpskog komediografa možda su razočarani jer nisu dobili ono što su očekivali, no možda im se ono što su dobili - izvrsno prilagođenu satiru (rad ruku redateljice Đorđević) za uigran i dobro raspoložen glumački tim - svidjelo još i više. Za to je ponajviše, vjerujemo, zaslužna redateljica koju i publika i kazalištarci već dobro poznaju pa su se s povjerenjem prepustili njezinim zamislima. Osim što je simpatična i gotovo uvijek nasmijana, ova 41-godišnja Subotičanka prekaljena je scenska majstorica iza koje je poduži niz komedija, ali i ozbiljnih drama.  Poslu je pristupila vrlo pripremljeno (nema razloga ne vjerovati njezinim suradnicima kada kažu da je tako), a njezinoj je viziji produžena ruka u prvom redu autorski tim. Scenografija Vesne Popović je poput seta televizijske serije, dinamična u svojoj statičnosti. Iako se tijekom gotovo dvoipolsatne predstave osim desetak razbijenih figurica i nekoliko prevrnutih stolica nije promijenilo ništa, to joj nije umanjilo atraktivnost i prije svega funkcionalnost te podređenost, no ne i podčinjenost priči.

Veliki plus ide i kostimografkinji, Dubrovkinji Dubravki Skvrce, zahvaljujući kojoj su akteri ponekad samo pojavljivanjem na sceni izazivali smijeh u publici. Glazba je priča za sebe, u isto vrijeme autentična, a opet tako prepoznatljiva. Vrhunac su songovi, pjevljivi i izazovnih stihova maštovite Maje Pelević, koji su svaki put nakratko zaustavljali predstavu zbog intenzivnog pljeska publike.
Glazbenica Irena Popović dobila je raspjevan i muzikalan ansambl, a koreografkinja Andreja Kulešević dobrano ih je razgibala i rastrčala (posebice se fizički spreman pokazao Miroslav Čabraja, član petorke iz ureda). Svemu je poseban pečat dalo svjetlo pouzdanog Tomislava Kobie.

No, nema predstave bez glumaca, dakako, a ove ne bi bilo bez stvarno šašavih državnih službenika, na čelu s Jerotijem Pantićem, tj. Aleksandrom Bogdanovićem, jednom od važnijih, ako ne i najvažnijom karikom, koja nije podbacila, a od kojega to nismo ni očekivali.  Uloga kao da je pisana za njega. Njemu uz bok ravnopravno su izvrsni Vladimir Tintor (po mom skromnom sudu i pjevački adut ansambla) te već spomenuti Miroslav Čabraja, kao 'načitani' službenik Žika, zavidne fizičke kondicije, pa i pjevačkih sposobnosti. O Čabrajinim dokazanim komičarskim sposobnostima (kao i njegove supruge Ivane Soldo Čabraja) već je mnogo puta pisano, ali nije zgorega istaknuti ih. Zabavu u 'kancelariji' zakuhavali su i ambiciozni Aljoša Čepl, kao i Duško Modrinić. U elementu je bila i Tatjana Bertok Zupković, čvrst stup ansambla i kada se radi o teškoj drami ("260 dana") ili komediji poput ove. Malim su ulogicama zablistali i Anita Schmidt i Davor Panić. Iako član plesne skupine, Zorislav Štark čest je u podjeli u dramskim predstavama. I uvijek je dobar izbor bio pa tako i sad. Simpatičan je i mladi Mislav Šimić, a iskusni Mario Rade svoje obožavatelje nije razočarao.
Nije teško zaključiti da će ovo biti naslov koji će imati svoju publiku i koju će služba propagande s lakoćom prodavati, čemu će svakako pridonijeti i uvijek važna usmena predaja, počev od premijerne publike, prvog reda obrane koja podnosi najveći rizik, koji im se često višestruko isplati. Ansambl koji se zabavlja mjesec i pol dana na probama, najbolje je jamstvo za repertoarnu uspješnicu.
Narcisa VEKIĆ