Dramatične prizore iz Sredozemlja s tisućama izbjeglica, koji se u derutnim plovilima pokušavajući domoći europskog tla, zamijenili su podjednako strašne, ako ne i još užasnije, vijesti iz Andamanskog mora, u dalekoj Aziji.

Muslimanski izbjeglice iz Burme, stotine njih, u prekrcanim drvenim ribarskim brodovima i s oskudnim rezervama hrane i vode, tri su mjeseca proveli na pučini, nakon što su im malezijske i tajlandske vlasti zabranile ulazak u svoje teritorijalne vode.

Kada su se, prije nekoliko dana, novinari približili ukletom brodu, zatekli su apokaliptički prizor, 400 iznemoglih izbjeglica, muškaraca, žena i djece, koji su očajno naricali za hranom i vodom. Njihov brod napustili su ranije krijumčari ljudi i ostavili ih da umru od gladi i žeđi na pučini. Pritisnut mogućom osudom međunarodne zajednice, Tajland, još jedna zemlja koja ne želi primiti neželjene izbjeglice iz Burme, poslao je vojni helikopter koji je izbacio humanitarnu pomoć u more pored broda nakon čega je izbila gužva i tučnjava oko toga tko će dobiti komadić hrane ili bočicu vode.

Procjenjuje se da na pučini Andamanskog mora, u prekrcanim brodovima i čamcima, trenutno nalazi najmanje osam tisuća izbjeglica iz Burme i Bangladeša, koji nemaju kamo. U domicilnim zemljama oni su prekobrojni i suvišni (Bangladeš) ili progonjeni i stavljeni izvan zakona (Burma), a u Maleziji, Tajlandu i Indoneziji nepoželjni.

Stvari su se donekle promijenile nakon što su svjetski mediji prenijeli vijesti o stotinama izbjeglica osuđenih na smrt od gladi i žeđi nasred Andamanskog mora. Nekako u isto vrijeme smilovali su im se prvo indonezijski ribari iz Aceha koji su prihvatili više stotina iscrpljenih i iznemoglih ljudi, a u akciju spašavanja uključile su se i malezijske vlasti. No, vremena za spašavanje nesretnika ostavljenih na pučini da umru od gladi i žeđi jako je malo, a uskoro se približava razdoblje monsuna koje će obrisati sve što pluta na površini mora..

U Burmi (Mjanma, Mijanmar) živi čak 135 različitih etničkih skupina, a među onima koje nisu priznate su Angloburmanci (potomci iz brakova Europljana i Burmanki), burmanski Kinezi, Pantajci (kineski muslimani), burmanski Indijci, Gurke, Pakistanci i Rohingye. Najgori status uživaju upravo ovi posljednji, koji su potomci doseljenika iz današnjeg Bangladeša. Njihovo naseljavanje u Burmu, naročito je ohrabrivano tijekom britanske kolonijalne vladavine u Indiji, a muslimani su se činili idealnim radnicima u rižinim poljima. U Drugom svjetskom ratu, u kojem su Japanci preoteli Burmu Britancima, lokalni muslimani, Rohingye, iskoristili su oružje dobiveno od britanske vojske za izravnavanje starih računa s domicilnim Arakancima. U tom etničkom sukobu loše su prošli i jedni i drugi, a muslimani su se istaknuli u uništavanju budističkih samostana, pagoda i naselja. Silovanja i ubijanja bila su masovna, na obje strane, Četrdesetih godina prošlog stoljeća, među Rohingyama raste separatistički pokret koji je namjeravao teritorij zapadne Burme pripojiti susjednom Istočnom Pakistanu (danas: Bangladeš). Nakon što je utemeljitelj Pakistana, Muhammad Ali Jinnah, odbio tu mogućnost, lokalni muslimani osnivaju mudžahedinske postrojbe i započinu džihad protiv Burme s ciljem osnivanja vlastite države. Tu njihovu ambiciju slomila je burmanska vojska, naročito nakon izbijanja vojnog udara 1962, koja je u saveznu državu Arakan/Rakhine više puta dolazila praviti reda. Unatoč svemu, u udaljenim dijelovima Arakana i danas tinja otpor naoružanih Rohingya. Amerikanci su u Afganistanu pronašli dokumente i videozapise koji govore o vezama talibana i al-Kaide s burmanskom gerilom. Kada je riječ o odnosima budističkih starosjedilaca i muslimanskih Rohingya, stanje u Burmi je i dalje zapaljivo. Prije tri godine, u saveznoj državi Rakhine (ranije: Arakan) izbili su krvavi etnički sukobi. S druge strane, burmanska vojna hunta, koja je vladala tom zemljom do 2011., stvorila je zapaljivu smjesu burmanskog nacionalizma i teravadskog budizma, što je ohrabrilo rasizam i otvoreno neprijateljstvo prema onima koji su doživljavani kao stranci i manjinskim narodima. U protumuslimanskoj promidžbi najdalje je otišao ultrabudistički i ultranacionalistički Pokret 969 koji vodi budistički redovnik Ashin Wirathu. Američki politički tjednik Time, u tekstu "The Face of Buddhist Terror", prenio je jednu njegovu misao izrečenu na račun muslimana: “Ti možeš biti pun ljubaznosti i ljubavi, ali ne možeš spavati pored bijesnog psa”. Što je najgore, iste šovinističke poglede imaju i pripadnici prodemokratske oporbe u Burmi, uključujući i nobelovku Aung San Suu Kyi. To je, otprilike, pozadina onoga što se događa burmanskim muslimanima.

Rohingye spadaju među najprogonjenije etničke manjine na svijetu. Burmanska država im je još 1982. kolektivno oduzela pravo na državljanstvo, a policija provodi strogu represiju nad njima. Zabranjeno im je putovanje zemljom bez dozvole, pa uglavnom žive u getima u potpunom siromaštvu. Neželjeni očajnici pokušavaju se spasiti bijegom preko Andamanskog mora. No, njihovi susjedi nisu bogati i velikodušni Europljani niti se u njihovoj blizini uvijek nalaze televizijske kamere BBC-ja ili CNN-a. U posljednje tri godine 125.000 Rohingya napustilo je Burmu u nesigurnim plovilima.

Nisu burmanski muslimani jedini “ljudi iz čamaca”. Istodobno traje, ništa manje dramatični, masovni egzodus Tamilaca iz Šri Lanke. Sličnu sudbinu doživjeli su i njemački Židovi koji su 1939. pokušali pobjeći pred nacistima, ukrcavši se na brod St. Louis. Nakon što su im Kuba, Sjedinjene Države i Kanada zabranile iskrcavanje, nesretnici su se, nakon višemjesečnog putovanja, morali vratiti u Europu. Čak četvrtina, od njih 915, stradala je u holokaustu.