U globaliziranom svijetu jada i nevolja, sukoba, nasilja, terora i ratova, smrt možda i nosi različite maske, ali je svaka od njih jednako strašna i nezaustavljiva kao nekad kad je bila crvena ili crna. Kad je nosila naziv kuga, recimo.

Svijet je doduše još pošteđen novih svjetskih ratova, ali nije pošteđen patnji i masovnih orgija smrti, bilo da se radi o ISIL-u ili Sjevernoj Koreji, Ukrajini ili Iraku, Africi (ebola) ili Europi, pa i Americi i Aziji, uključujući ne samo ljudski nego i prirodni faktor (uragani, tornada, tajfuni, potresi, cunamiji, vulkani...). Živimo dakle u svojevrsnoj “kulturi smrti” i da je kojim slučajem još živ, Edgar Allan Poe možda bi se konačno toj i takvoj, smrti ovoga vremena, nasmijao u lice. Jer E. A. Poe se za života nikad nije smijao, ako je suditi prema pričama suvremenika sačuvanim u dokumentima iz njegova vremena, a o čemu možete pročitati i u biografiji koju je napisao Peter Ackroyd, a objavio koprivnički “Šareni dućan”. Zato je dobro ponovo čitati Edgara Allana Poea, osobito danas, kad je smrti o kojoj je on toliko pisao na sve strane pa i u susjedstvu, jer bez obzira na to što je danas drukčije zamaskirana, njezin je učinak uvijek isti - eliminacija života bez milosti!

“Čovjek koji se nije smijao” knjiga je omanja formatom i brojem stranica, ali po sadržaju i te kako intrigantna, vjerojatno najbolja biografija E. A. Poea ikad napisana. Ackroyd je studiozno proučio sve što se o Poeu moglo saznati i istražio mnogo toga što drugi nisu uspjeli, kako bi velikog pisca predstavio u što objektivnijem svjetlu, kritički, ali bez mistifikacije, fanovske zaslijepljenosti i zagovaranja mišljenja onih koji Poea dižu u nebesa ili mišljenja onih koji minoriziraju značaj njegova djela u američkoj i svjetskoj književnosti.

Doista, rijetke su biografije poznatih osoba iz bliže i dalje prošlosti koje se čitaju poput krimića ili postolovnog romana, a da je pritom stvarnost gotovo jednako strašna kao što je strašna i fikcija koja je osobu o kojoj je riječ proslavila. Jer cijeli je život E. A. Poea jedna konstantno traumatična priča rijetkih sretnih trenutaka, gotovo bez smijeha, ali zato nakrcana neimaštinom, bolestima, alkoholizmom, borbom za goli život i uz sve to stalnom potrebom za ljubavi, razumijevanjem i prihvaćanjem vlastite autorske vizije te neizmjernom patnjom zbog odrastanja kao siroče, bez majčine skrbi, na teretu drugih.

Zato ne treba čuditi što je Poe izgradio svoj status upravo na morbidnim temama, hororičnim zagrobnim fantazijama i smrti kao neumoljivoj ljudskoj sudbini, jer bila ona ovozemaljska ili onostrana, smrt kod Poea nikad ne kasni. Smrt je zla kob koja prati i njegova Gordona Pyma, uzima žrtve u ulici Margue, neizbježna je kad stiže u obliku kuge (“Maska crvene smrti”) i kad ju nagovijesti prjeteća ptičurina (legendarna poema “Gavran”) ili kad se na ljude sruči iz drevnih, praiskonskih dubina vremena i prostora (“Pad kuće Usher”), a zloslutna legija strahova (“Živi zakopani”) razara ljudski razum. Ili kako je to u svom pogovoru “Sjaj srca tame” zapisao Danis Peričić: “Poeova osobna priča ispostavlja se daleko jezivijom i mučnijom od svih njegovih najjezovitijih i najmučnijih pripovijesti.”

Agrumenti za takav zaključak sadržani su u 200-tinjak stranica ovog nevjerojatnog životopisa čovjeka koji nikad nije okusio pravu sreću i zadovoljstvo vlastitim životom i brojnim ženama u kojima je tražio utjehu za izgubljenu majčinsku ljubav, ali je zato njegovo djelo, nakon njegove smrti, zauzelo vodeće mjesto u “Kući slavnih” kako američkih, tako i svjetskih književnih umova. Drugim riječima, ostavština E. A. Poea, njegov nevelik, ali i te kako znakovit i značajan opus, pokazalo je to vrijeme, jedna je od ključnih književno-kulturnih civilizacijskih stečevina. Teško je i zamisliti kako bi izgledali nadolazeći pravci u književnosti i umjetnosti stoljeće nakon što je Poe umro da on svojim djelima nije “proročki” anticipirao budućnost koja je tek slijedila - simbolizam, nadrealizam, modernizam, avangardne pokrete, uključujući, kako kaže Peričić, i futurizam i u mnogočemu postmodernizam. Ako pritom i nije (a nije) bio junak svoga doba, onda je svakako postao junak našeg doba, kako je to lucidno zapisala Sonja Bašić, vrsna prevoditeljica i poznavateljica Poeovih djela. Poe je naime možda i nesvjesno, ali uvijek efikasno, pogađao u samu srž “srca tame” koja ga je obavijala i koja će obavijati vrijeme nakon njegove smrti.

Ackroyd nam dakle predstavlja takvog Edgara Allana Poea, pomno razlažući i slažući njegov burni život u jednu zadivljujući cjelinu, koja se u kompletu doima poput demonske freske fizičkog i duhovnog bespuća čovjeka koji je, piše Ackroyd, i sam “iskreno vjerovao da je od dana svog rođenja bio obilježen nesretnom sudbinom”, odnosno, kako je sam govorio, bio pod “željeznim stiskom Očaja.” Zato nije neočekivan, zapravo je posve očekivan, bio i njegov kraj - u ne posve objašnjenim okolnostima, misteriozno kao u svojim pričama o smrti i zloj kobi, Poe je umro 7. listopada 1849. u Baltimoreu, država Maryland. Pokopan je dan kasnije. Na pogrebu su bile samo četiri osobe. Kao da mu je bilo suđeno i da ga pokopaju sramotno. Možda mu je to bio zadnji prosvjedni čin protiv svijeta koji ga je u njegovo vrijeme premalo razumio. Jer ono što ga je pratilo kroz bistrine uma kad se nije manijakalno opijao i kroz zamućenje svijesti (i podsvijesti) kad se ubijao akloholom, moralo je doći na naplatu. Uostalom, na svoj je kraj u mnogo navrata sam upozoravao: “Često sam mislio da mogu vrlo jasno čuti zvuk tmine kako se pomalja s obzorja.” Ta je tmina vazda nadirala prema njemu, zaključuje Ackroyd.