Osječko dopisništvo informativnog programa Nove TV početkom ovog mjeseca ojačano je priključenjem Marine Bešić Đukarić. Marina je novinarka s bogatim dvadesetogodišnjim iskustvom u medijima, gdje ju je odvela želja da provjerava i istražuje sve što se oko nje događa. Studirala je ekonomiju, a radila je i u Glasu Slavonije te na Slavonskoj televiziji. Prije dolaska na Novu TV izvještavala je za informativni program RTL Televizije. U nastavku ćete doznati što nam je Marina, u razgovoru za TV Obzor, rekla o novim poslovnim izazovima, prvom prilogu za Novu TV, ali i prvim susretima s novinarstvom.
Neispričane priče iz Slavonije i Baranje
Počnimo razgovor s aktualnostima - kako i zašto ste se odlučili pridružiti Novoj TV?
- Poziv da se pridružim najgledanijem informativnom program u zemlji ne samo što laska nego je i velik profesionalni izazov. Stoga nisam dvojila. Znala sam da je to prilika raditi u odlično organiziranom timu koji mnogo ulaže u svoje ljude i dopisništva. Nova TV svakoga dana donosi bar jednu priču iz Slavonije i Baranje, stalno je među ljudima, i veseli me što ću imati priliku ispričati još mnogo neispričanih priča.
Kako je prošao prvi radni dan u osječkom dopisništvu Nove TV? Vidio sam da Anitu Martinović i imenjakinju Marinu Knežević Barišić poznajete otprije.
- Prvi radni dan prošao je odmah s prilogom i javljanjem uživo iz Osijeka. Tehničke razlike koje su me dočekale u odnosu na dotadašnju redakciju lovila sam u hodu i za dva dana funkcionirala sam kao da sam ovdje oduvijek. Najčudniji mi je bio drugi mikrofon, no i to sam brzo prihvatila kao svoje. Što se tiče mojih dragih kolegica - Anitu poznajem petnaestak godina, zbližio nas je televizijski posao, a unazad pet godina i majčinstvo koje nam se gotovo poklopilo. Marinu znam preko naših supruga koji su zajedno studirali, često smo u kontaktu - iako se zapravo nikada nismo vidjele uživo!
Vaš prvi prilog, o vrućinama u Osijeku, gledali smo 4. svibnja. Unatoč iskustvu, jeste li imali tremu prije prvog javljanja uživo za Dnevnik Nove TV?
- Da! Znala sam da me gleda cijela moja nova redakcija i nipošto nisam htjela iznevjeriti njihova očekivanja. I liječnica s kojom sam razgovarala imala je tremu, no njoj je to bio prvi televizijski nastup. Ipak, čim sam čula pitanje, sve je krenulo kao podmazano, opet sam vozila po dobro uhodanim tračnicama i sva javljanja nakon toga postala su mi uobičajena svakodnevica i gušt.
U ovom poslu svaki je dan drukčiji
Kako ste se zaljubili u novinarstvo?
- Zaljubila sam se u mogućnost da smijem biti radoznala, da mogu istraživati, zapitkivati, mijenjati svijet, činiti dobro, kreativno se izražavati, igrati idejama, riječima, zvukom i slikom. U ovom poslu mnogima mogu pomoći i to je veliki motiv koji me pokreće. I svaki je dan drukčiji – ponekad sam 'pravnik' i istjerujem pravdu, ponekad 'biolog' pa po Kopačkom ritu tražim dabrove i rijetke ptice. Mislim da se ne bih mogla skrasiti na jednom mjestu, a novinarstvo mi pruža mogućnost da sam jedan dan na krovu nesagrađene kuće, a drugi dan u podrumu iz vremena Marije Terezije.
Možete li se prisjetiti svojih prvih novinarskih koraka?
- Da, itekako se sjećam prvih novinarskih koraka. Bilo je to točno prije dvadeset godina, negdje u ovo doba, na Radiju Osijek. Pisalo se na pisaćim strojevima, na teren su se nosili 20 kilograma teški magnetofoni, nije bilo mobitela ni interneta. Možete li to zamisliti?
Što biste posebno izdvojili iz svoje karijere duge dva desetljeća?
- Uvijek ću se sjetiti kako sam izvještavala o uhićenju Radovana Karadžića i njegovu izručenju u Haag. Otišli smo u Beograd na dva-tri dana. Nismo znali što nas čeka i da ćemo ostati 11 dana! Naravno, nismo se za to pripremili, pa sam doslovce između dva javljanja trčala kupiti nove košulje i hlače. Bilo je tu mnogo anegdota, mokrih nogu, znala sam u jednom danu dva puta pokisnuti i osušiti se na terenu. Izdvojila bih i dvije godine rada za hrvatsku radijsku redakciju BBC-ja u Londonu, za koju sam izvještavala o povratku i mirnoj reintegraciji. Uvijek ću pamtiti i izvještavanje iz poplava u Posavini. To je za mene bilo vrlo emotivno iskustvo. Doista je teško stati pred kameru i suzdržano govoriti o tragediji, a knedla vam je u grlu.
Glas Slavonije mi je dragocjeno iskustvo
Moramo svakako spomenuti i to da ste dvije godine radili u Glasu Slavonije. Kako danas gledate na to iskustvo?
- Mislim da svaki novinar treba dio svoje karijere provesti u lokalnom mediju. Tako doista može upoznati svaki kutak svog terena i mnoge ljude. Bio je izazov raditi u pisanom mediju, gdje tekst prati tek fotografija ili dvije, a ponekad ni jedna. Prilika je to igrati se riječima i slikovito se izražavati, no nije uvijek jednostavno. Glas Slavonije mi je omogućio da iskusim kako je to stvarati novine, a znala sam uskakati i u urednički posao, pa mi je to donijelo jedno dragocjeno iskustvo više.
Jeste li ostali u kontaktu s kolegama iz Glasa, družite li se privatno?
- S mnogima sam i danas u kontaktu, a neka su poznanstva prerasla i u prijateljstva. S jednim sam kolegom ostala u posebno bliskom odnosu. Štoviše, 2008. godine sam se udala za njega. Govorim, dakako, o svom suprugu Gradimiru Đukariću.
Ponosna ste majka prekrasnog petogodišnjeg dječaka. Kakav je Filip kao dijete, a kako se vi osjećate kao roditelj?
- Filip je jedno divno malo znatiželjno razigrano biće koje jako voli dinosaure. Uveseljava me svakog dana. Znam da će brzo odrasti, pa sve njegove 'bisere' zapisujem i uvijek se iznova smijem. To što sam njegova mama čini me najsretnijom osobom na svijetu.
Gdje se vidite u bližoj budućnosti, nadate li se novim poslovnim izazovima?
- Moja bliža budućnost tek je počela na Novoj TV i sada sam fokusirana na to. Doista sam zadovoljna ovom pozicijom, a moj novi poslodavac pred mene je već počeo stavljati nove poslovne izazove i uvrštavati me u velike projekte, tako da će moji profesionalni apetiti u novom okruženju sigurno još dugo biti zadovoljeni.
Foto: Gojko MITIĆRazgovarao: Adrian ANDREJEK
VOLIM BITI SAM SVOJ MAJSTOR
Kako provodite slobodno vrijeme?
- U prirodi, s obitelji. Volimo putovati, daleko ili blizu. Imamo košaru za izlete s porculanskim tanjurićima kao iz crno-bijelih filmova i dekicu. Često idemo na Jankovac i u Baranju, a kad je vrijeme loše – dekicu rasprostremo na tepih dnevne sobe, pa piknik pravimo u stanu. Volim i kuhati, a nisu mi strane ni bušilice, kutne brusilice, ubodne pile, kistovi i boje. Mnogo toga sam u stanu sama napravila, to me jako opušta.