Oni kojima filmovi srbijanskog redatelja Srđana Dragojevića povećavaju “kolekciju” duhovitih uzrečica, za zemlje koje se nalaze na Skandinavskom poluotoku reći će “hladno al' standard”.
Takva je i Norveška. Jer u toj je zemlji najbolja “grijalica” za duge zime i hladno vrijeme zapravo financijska sigurnost svakoga tko ima bilo kakav posao u Norveškoj. I tako su trbuhom za kruhom ili preciznije rečeno “trbuhom za loptom”, krenula i trojica đakovačkih rukometaša. Vratar Goran Rajković ima najduži staž u Skandinaviji. Već je treću godinu u Norveškoj. Ljetos mu se pridružio Ivan Pongračić, a tijekom sezone stigao je tamo i Zvonimir Kapular.
PJEŠČANI ZALJEV I STUDENTSKI GRAD
Rajković i Pongračić žive u Trondheimu, trećem gradu po veličini, smještenom u tzv. srednjoj Norveškoj. Grad je inače nešto veći od Osijeka, a poznat je i kao sveučilišno središte pa u njemu borave brojni studenti ne samo iz Norveške. Kapular je u 600-tinjak kilometara udaljenom Sandefjordu, mjestu sa 40 tisuća stanovnika, smještenom na jugozapadu Norveške. Sličnosti između gradova su brojne. Premda Sandefjord i cijela regija slove za najbogatiju u regiji, Kapular tvrdi kako se to na životu ljudi ne osjeti.
- Oni su vrlo skroman narod i nisu rastrošni. Socijalno su uređena država, a socijalna osjetljivost vlada i među ljudima. Žive skromno, kuće su im otprilike sve jednake, voze klasične automobile srednje i više srednje klase - priča Kapular, koji živi u gradu koji na norveškom znači “pješčani zaljev”.
Razlog su pješčane plaže zbog kojeg je Sandefjord osim po industrijama prerade mesa i kitolovu poznat i kao turistički grad. Regiju inače nazivaju i norveškom Kalifornijom.
- Zbog ugodne klime ovdje dođe i do 100 tisuća turista godišnje. Grad je odlično povezan zrakopolovom s Oslom, ali i brodom s gradovima u Švedskoj, Danskoj i Njemačkoj. No, osim tijekom ljeta, ne vlada baš neka pretjerana gužva i vreva - zadovoljno komentira Kapular.
Što se tiče mora, plaža i ugodne klime, to i nije baš nešto što asocira na Norvešku. Stoga Zvonimir i nije prošao temperaturni šok. Problema s hladnoćnom nemaju ni Đakovčani u Trondheimu.
- Pa nije pretjerana razlika u odnosu prema našoj klimi, osim što češće pada kiša i što se tijekom dana promijeni nekoliko godišnjih doba. Ujutro snijeg, a popodne sunce i pravo proljeće - priča Pongračić, a “brojčanim podacima” to potkrjepljuje i Rajković.
- Svi misle da se mi smrzavamo, ali ove zime je najniža temperatura bila samo minus 15 stupnjeva Celzijevih. Evo, trenutno je plus 15, vrlo je lijep dan, koji traje sve duže. Ljeti je dnevno svjetlo i do ponoći - kazat će nekadašnji vratar koji je prije dolaska u Norvešku branio samo za slavonske prvoligaše - Đakovo, Osijek, NEXE i Spačvu-Vinkovci.
SVATKO SEBI PLAĆA PIĆE, PA I KAVU
Od života u Hrvatskoj najviše im, kažu, nedostaje obitelj, druženje s prijateljima uz roštilj i naravno ono hrvatsko “višesatno ispijanje kave” na nekoj od gradskih terasa.
- Nevjerojatno zvuči, ali i Norvežani dnevno popiju jako puno kave. Ali više onako s nogu - kažu Pongračić, dok Kapular dodaje: “Kafići su uglavnom prazni tijekom tjedna. Nešto živne u petak-subotu.”
Osim toga, Đakovčani potvrđuju nešto na što mi u južnijim zemljama Europe gledamo prilično posprdno: “Da, kada izađu van, svatko sebi plaća piće. Čak i ako se okupe kod nekoga u stanu, svatko donosi sebi i jelo i piće.”
Od prirodnih fenomena, Pongračića je oduševila polarna svjetlost. Nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim ni brojni fjordovi. Ali i iznimna prometna kultura. Zapravo postoji kultura življenja i poslovna kultura. Nije rijetkost da Norvežani rade istovremeno i po dva-tri posla, i to potpuno različita. I nisu naši rukometaši jedini primjer. Naime, većina u norveškom rukometu su uglavnom poluprofesionalci. Trening dolazi tek nakon posla.
- Meni je puno lakše. Osim što igram rukomet, predajem tjelesni u jednoj školi. Supruga radi u administraciji na fakultetu, naučili smo već norveški i djeca ga govore. No, nije lako. Moram priznati da me jako živcira u hrvatskim novinama kada piše da je plaća pet tisuća eura. Ljudi se odmah 'pomame', a riječ je o brutoiznosu, gdje ti porez uzme 36 posto. Samo za stanarinu i troškove stanovanja trebaš dvije tisuće eura - priča Rajković.
Inače, stanarina u Trondheimu za kakvu garsonijericu od 30 četvornih metara iznosi oko 6000 kruna. Nešto je jeftinije u predgrađima, što ne predstavlja problem s obzirom na odličnu gradsku i međugradsku povezanost. Što se pak cijene hrane tiče, s obzirom na visok standard ona je očekivano veća - primjerice kruh stoji otprilike 30 kuna. Skuplje je i gorivo, premda je Norveška najveći izvoznik i proizvođač nafte i naftnih derivata u Europi. Kapular zbog skupoće i ne ističe Norvešku kao “obećanu zemlju”.
DO STANA SAMO UZ PREPORUKU
- Nama sportašima je nešto lakše, ali da se dobije posao u Norveškoj puno je prepreka. Prva je svakako jezik. Druga je iznajmljivanje stana, jer stanodavci traže minimalno tri rente unaprijed uz preporuku ili jamstvo poslodavca. Treći je problem taj što posao ne možete početi ni tražiti ako nemate norveški ID (OIB). A za njega trebate adresu prebivališta u Norveškoj. A kada dobijete ID, onda otvarate račun u banci i idete na biro. A sva ta birokracija također košta - napominje Kapular. No, norveška skupoća i hladnoća ipak se zbog jednog razloga lakše podnose. Slikovito je to opisao Rajković:
- Sigurno se svaki Hrvat susreo s bankomatom koji mu pokazuje minus na računu i bar je jednom u životu postavio pitanje: 'Kada će plaća?' Ovdje je to pitanje suvišno. I zato nakon ovoga iskustva ne vjerujem da bih poželio ponovno svakodnevno 'družiti' se s bankomatom i postavljati pitanje: 'Kad će plaća?' Bar ne u nas, u Hrvatskoj.”
Piše: Krešimir LACKOVIĆ
SPORTSKA NACIJA
“Petarda” im nije srušila svijet
Norvežani vole sport, ali za razliku od Hrvata, koji su “pasivni promatrači”, oni uživaju u njemu aktivno. “Hodanje, trčanje, naravno sve vrste skijanja, posebice skijaško trčanje, to je najpopularnije. Kiša im ne predstavlja problem. Djeca igraju nogomet na tjelesnom i po kiši, često vidim kako i vrtićka djeca idu u šetnju po kiši. Topla i nepropusna odjeća uvijek je uz njih. Ima jako puno dvorana i država ulaže u sport. Ostao sam zaprepašten koliko terena imaju u pojedinoj dvorani. Samo dvorana Spectrum u Trondheimu ima šest terena”, kaže Pongračić, koji je svoje prijatelje Norvežane pokušao zafrkavati nakon kvalifikacijske nogometne utakmice Hrvatska - Norveška, u kojoj su Norvežani “popili petardu”. “Ne, nisu fanatici kao mi. Vole oni i nogomet, posebice prate englesku ligu i veliki su navijači domaćeg Rosenborga (čita se Rusenburg, nap.a). Naravno, kao i svuda u svijetu, novac pokreće stvari pa tako i u sportu, jedino što je ovdje sve transparentno. Nerijetko je i da se nekad slavni klubovi bogate tradicije ugase ili ispadnu u najniži rang. Nemaju takvu vrstu sentimenta”, zaključuje Pongračić.
POLUPROFESIONALCI
Nakon posla na trening: Od više rada i više zarade ne boli glava
Rukomet je u Norveškoj vrlo popularan momčadski sport, ali ponajprije zahvaljujući njihovim rukometašicama. Razlika između rezultata koje je postigla ženska reprezentacija Norveške u odnosu na mušku je otprilike kao da uspoređujemo našu mušku i žensku rukometnu reprezentaciju. Naravno, u našem slučaju, mušarci su uspješniji. Većina igrača u norveškom rukometu su poluprofesionalci, premda igraju i nekadašnje zvijezde poput Malenunda, Knudsena, a ove godine vratio se i Kristian Kjelling, nekad jedan od najboljih svjetskih lijevih vanjskih. Uz rukomet Rajković primjerice predaje tjelesni u školi. Pongračić je prvo bio upravitelj u dvorani, danas je zaposlen kod privatnika u hotelu. I Kapular planira uskoro uz rukomet “ganjati” i drugi posao. Unatoč poslovima sva trojica još uvijek imaju i zapažene sportske rezultate. Rajković je već u prvoj sezoni s Elverumom postao prvak Norveške. Potom slijedi slabija sezona u Drammenu, da bi stigao u Trondheim, gdje se sa sadašnjim klubom plasirao u TOP diviziju. Pongračić je igrač-trener u Tilleru, s kojim se plasirao u državnu ligu. Vodi također i jednu momčad 12-godišnjaka. Prema svemu sudeći, Pongračiću je ovo bila posljednja godina aktivne rukometne karijere. “Eto, povući ću se iste godine kada i Ivano Balić”, kaže Pongračić, koji je s najboljim rukometašem svijeta svih vremena igrao u Splitu, a zajedno su bili i u svim reprezentativnim uzrastima uključujući i seniorsku. No, trenutno najveće rezultate na rukometnom terenu ipak postiže Zvonimir Kapular. Rukometaš koji je prije hladne Norveške igrao u vrućem Kataru, sa svojim klubom Runarom plasirao se u polufinale kupa i prvenstva i u prigodi je dohvatiti kvalifikacije za elitnu Ligu prvaka.
Tijekom dana promijeni se nekoliko godišnjih doba. Ujutro pada snijeg, a popodne sija sunce i pravo je proljeće, priča Pongračić.
Norvežani su vrlo skroman narod i nisu rastrošni. Socijalno su uređena država, a socijalna osjetljivost vlada i među ljudima...
KUPUJMO NORVEŠKO
Domaće uvijek ispred uvoznog
Ono što posebno Đakovčani cijene kod Norvežana je svijest o domaćim proizvodima. Kod njih nisu potrebne akcije “Norveške gospodarske komore”. “Zaštitili su svoje proizvode i proizvođače. Dok god imaju svoje zalihe, ne uvoze iste proizvode. Cijene domaće, ako je nešto i dvostruko skuplje - nema veze, prvo će kupiti domaći proizvod”, svjedoči Goran Rajković.