Da je Slavonija prepuna zanimljivih priča, uvjerili smo se bezbroj puta, kako mi koji u Slavoniji živimo, tako i brojni gosti koji slavonska sela (i gradove, naravno) pohode kao turisti, otkrivajući bogatu tradiciju, povijest, ali i sadašnjost, obilježenu znacima vremena u kojima njezino stanovništvo živi i preživljava unatoč teškoćama s kojima se suočava.

Priroda i ljudi, baština i kultura, gastronomija i arheologija, posebni su na karti Slavonije. Između ostalog u to se možete uvjeriti i ako pohodite Crkvare, malo naselje u sastavu Grada Orahovice, smješteno u Virovitičko-podravskoj županiji. Crkvari kriju puno zanimljivih priča, a jedna od njih svakako je i priča o sudbini crkvenog zvona s crkve svetog Lovre u Crkvarima.

Kako povijest bilježi, crkveno zvono nabavio je narod Crkvara i Jošave za cijenu od samo pet carskih dukata i 12 lisičjih koža, negdje oko 1540. godine. No mirno doba prekinuto je 1543. godine, kada su Osmanlije provalile u naše slavonske krajeve. Tada su Turci od Našica i Požege krenuli u osvajanje Crkvara i Orahovice, bilježi legendarni kroničar orahovačkog kraja Mato Mitrović, koji u svojim zabilješkama citira župnika Nikolu Mikića:

- Kud god idu, svuda kolju i pale, a mladi svijet 'teraju' u roblje. Ovaj čas mi dođe glas da su Našice već u plamenu. Sa tornja su već skinuli zvona. I od Požege se Turci preko planine Krndije prema nama kreću. Zlo je veliko, Bog dragi nas jako kara, hvala mu i dika budi. Dok je Franjo Boljkovac (mještanin Crkvara, nap.a.) tako govorio svi skidoše kape, a u to stiže vijest Rafe Prispilovića (mještanin Stare Jošave, nap.a.) da su dušmani (Turci) u Našicama na tornju povješali časne oce, a manastir zapalili. Sa ljudmi (ljudima) iz sela je dogovorito da će se po naređenju Franje Boljkovca, a na znak zvona (odmah) okupljati ljudi i održati sastanak i dogovoriti o najvažnijim poslovima, što i kako učiniti u toeme zlu, te kako spremiti zvono, najveću (osim crkve) svetinju sela te kako pripremiti zbjeg naroda u šumu - prenosi Mato Mitrović napise župnika Nikole Mikića.

Želja Turaka je bila crkveno zvono skinuti za lijevanje svojih topova, no smjeli Crkvarčani lipnja 1543. godine zakopali su zvono u “livadke” i dobro ga maskirali:

- Na zvon zvona su na određeno mjesto stigli ugledni odbornici Bartol Rebuš, Lovro Udovčić, Severin Jović, Tito Blagajac, Gavro Kruljac, Cvjetko Jošavac, Erazmo Dorić i Metodije Stefanović. Uz još mnogo mladeži, žena i djece, čiča Franjo je održao tužni govor i pozvao da se raziđu, kud tko zna, a najviše mu je bilo žao rastanka i crkvenog zvona koje je upravo on (Franjo Boljkovac) i nabavio - bilježi Mitrović iz napisa župnika Mikića.

Zvono je ostalo zakopano punih 200 godina! I onda, nakon dva stoljeća, mještani su ga ponovno iskopali i postavili na toranj:

- Godine 1743., Crkva svetog Lovre je bila obnovljena i posvećena. Bila je gotovo obnovljena i lijepa, ali je manjkalo zvono. Nažalost, toliko novaca nije bilo da se za ovu priliku nabavi i novo zvono. Ali Crkvarčani su znali za priče o skrivanju, zakapanju i spremanju, pred Turcima, starog zvona. Znali su mještani da su to napravili njihovi djedovi kod 'svete vodice' i tu osnovali svetište. Ipak, nakon toliko godina svetište je ostalo, ali nitko nije znao točno gdje zvono leži zakopano - bilježi Mitrović.

Nakon dugotrajnih pretraživanja, Crkvrčani su našli svoje staro zvono na mjestu svetišta. Odmah je podignuto te očišćeno i pripremljeno za postavljanje na drveni toranj Crkve svetog Lovre. Priča je eto bila istinita, zvono je bilo skriveno pod Turcima zakopavanjem u zemlju, a uz pomoć, recimo tako, providnosti, zvono je opet tu nakon točno 200 godina stajanja u zemlji. Uz posebne počasti je podignuto na toranj crkve te istovremeno na dan prije Duhova 1743. crkva je i posvećena.

Ali ni tu nije kraj priči o sudbini crkvaračkog zvona. Naime, po nalogu biskupije znamenito zvono moralo se prenijeti (navodno posuditi) 1844. godine u župnu crkvu Feričanci. Zvono tu ostaje do nesretne ratne 1916. godine, kada austrougarska vojna vlast (opet) rekvirira sva zvona za lijevanje topova u Prvom svjetskom ratu. Zvono odlazi zauvijek u ratne tvornice, a matična crkva svetog Lovre i ona župna u Feričancima četiri godine ostaju bez zvona.

- Tako se odvijala tragična povijest Crkvara, crkve u Crkvarima, i najtragičnija sudbina starog crkvenog zvona, kroz period od četiri burna stoljeća ili, točnije, kroz 376 godina. Zvono je ovdašnji narod uz mnoga odricanja uspio nabaviti i na kraju izgubiti - zaključuje povijesnu crticu iz Crkvara Mato Mitrović.

Tako je, dakle, bilo u minulim burnim vremenima. Nažalost, mnogi Crkvarčani, Starojošavčani pa i Orahovčani ne poznaju dovoljno ovu zanimljivu povijesnu priču. Nju je međutim uspio sačuvati Mato Mitrović, koji je godinama bilježio i pisao sve sve što se događalo vezano uz orahovački kraj pa je tako i ova zanimljiva i poučna storija o prošlosti Crkvara preživjela za buduće naraštaje.

Mitrović spominje još niz detalja, između ostalih i onaj kako je spomenuti župnik Nikola Mikić zabilježio i sudbinu Franje Boljkovca, koji je nabavio i prvotno spasio zvono u Crkvarima:

- Krajem 16. stoljeća, ugledni je mještanin Franjo B. stradao od turskog zuluma. Obavljajući nekoji svoj kršćanski zavjet, on se otišao pomoliti na mjestu svetišta gdje je bilo zakopano zvono, skriveno prije dolaska Turaka 1543. Zbog toga je bio osumnjičen i progonjen te prisiljavan na priznaje, ali Turcima nije odavao tajne zavjete o zvonu sa crkve svetog Duha (danas svetog Lovre, nap.a.), koja je tada već bila turska vojarna, utvrda, a govorilo se i konjušnica. Franjo Boljkovac veliki patriot, uglednik i mjesni odbornik Crkvara uhićen je i mučki (patnički) ubijen. Pokop Franje Boljkovca obavio je časni otac Erazmo Lukanović koji je preživio tursku najezdu - piše Mitrović.

Tako je crkvaračko zvono, iako je nesretno završilo, postalo na neki način simbol vjere, domoljublja i hrabrosti naroda, odnosno stanovnika Crkvara i Stare Jošave te prava povijesna priča u burnom vremenu i životu naroda ovoga slavonskog i hrvatskog kraja.

Piše: Vladimir GRGURIĆ