Kao stručnjak, između ostaloga, i za područje Zapadnog Balkana, kako komentirate situaciju s međunarodnim razvojnim programima pomoći toj regiji? Kakvi su rezultati postignuti i gdje su najveći problemi?

- U regiji se provodio, ili se trenutačno provodi, niz različitih projekata kojima se promiču modernizacijske reforme u više od 30 područja sektorskih politika, uključujući zaštitu potrošača, reformu sustava javne uprave, energiju, strukovno obrazovanje i usavršavanje, sigurnost kakvoće hrane, trgovinu, promet, itd. Svi ti projekti namijenjeni su pomoći zemljama Zapadnog Balkana u njihovu tranzicijskom procesu ka sve većem povezivanju s Europskom unijom, s konačnim ciljem članstva u EU. Nažalost, u posljednje vrijeme zemlje Zapadnog Balkana zastale su u reformama zbog duboko ukorijenjenih političkih i međuetničkih podjela. To je rezultiralo zastojem u provedbi ekonomskih i političkih reformi, visokom nezaposlenosti, te široko raširenoj korupciji. Takva teška situacija posljedica je također ograničenih sposobnosti Europske unije i smanjenih (političkih i financijskih) resursa kako bi se regiju na odgovarajući način usmjerilo u pravom smjeru. Zapravo bi se moglo reći da su se Europska unija i zemlje članice prepustile status quo situaciji, preferirajući strategiju nadanja u odnosu na stvarno iskustvo kada je u pitanju regija, koja je zbog toga zapela u mnoštvu teških nedaća. Stoga riječ stagnacija na najbolji način karakterizira situaciju u zemljama Zapadnog Balkana i same strategije EU prema zemljama regije.

- Stoga valja reći da EU treba priznati ograničenja trenutačne strategije, te treba ponuditi konkretne, realistične korake u smjeru ekonomske integracije zemalja Zapadnog Balkana u jednu znatno fleksibilniju Europsku uniju. Institucije EU-a i zemlje članice moraju također unaprijediti postojeći okvir financijske i tehničke pomoći korištenjem alata koji vode stvaranju transparetnijih mogućnosti, orijentiranih na postizanje rezultata i mjerljivih programa i projekata. Oni također trebaju značajno povećati alokaciju sredstava regiji, budući da tekuća financijska omotnica za programsko razdoblje od 2014. do 2020. ne prelazi 0,7 posto BDP-a cijele regije. (BDP zemalja Zapadnog Balkana pri tome je oko 100 milijardi eura, što predstavlja samo 0,9 posto BDP-a EU-27). Istodobno, političke elite i stanovništvo zemalja Zapadnog Balkana trebaju prihvatiti članstvo u EU kao dugoročan cilj, još jedan koji je vrijedno slijediti, koji zahtijeva snažnu i kompetentnu javnu upravu, aktivni i na znanju zasnovan poslovni sektor, transparentnost i vladavinu prava, jednako i iskrene političke obveze i konsenzus u pogledu približavanja europskim vrijednostima i standardima. Postojane i društveno razarajuće slabosti kao što su korupcija, (organizirani) kriminal i institucionalna inercija, trebaju se rješavati na odlučan način, uključujući usmjeravanje i potporu od strane EU-a.

Kakav je prema vašem mišljenju odnos RH prema EU fondovima. Zašto RH izvlači malo novca iz EU fondova, i što bi trebala činiti da u svezi toga bude efikasnija?

- Hrvatska je obvezna svake godine uplaćivati u proračun EU-a približno 520 milijuna eura. Glavni će se izazov u iduće dvije ili tri godine ogledati u tome da se u državnom proračunu osiguraju dostatna sredstva kako bi se mogla povući sredstva iz fondova EU-a, kako bi se i na taj način izbjegla situacija da Hrvatska bude samo netouplatitelj u proračun EU-a. Kao što se može vidjeti iz iskustva ostalih zemalja, niz vlada je bilo uspješno u donošenju nužnih dokumenata kojima se osiguravaju sredstva iz fondova Europske komisije, no slabosti u procesu implementacije često su ograničavale uporabu tih dokumenata. Trenutačni podaci pokazuju da je Hrvatska ostvarila ukupnu stopu povlačenja sredstava nešto iznad 60 posto apsorcpije koja se odnosila na pretpristupne fondove. To je značajno postignuće ima li se na umu inertnu i nedostatno pripremljenu javnu upravu kakva postoji u zemlji. Pretpristupni fondovi su, međutim, samo mali izazov u usporedbi s mogućnostima koje pružaju strukturni fondovi EU-a, što je jedna od vitalnih mogućnosti ekonomskog oporavka Hrvatske. Iako je korupcija smanjena tijekom posljednjih godina, nedovoljno poznavanje institucija EU-a i procesa prijave projekata (uključujući i one koje se odnose na privatni sektor), kao i nedostatak motivacije identificirani su kao moguća, ako ne i vjerojatna ograničenja.

Ukupno uzevši, na čemu bi RH trebala više poraditi kad su u pitanju strategija i razvoj gospodarstva vezano uz EU fondove, inozemne investicije, ulaganja i izlazak iz recesije?

- Moje je čvrsto uvjerenje da Hrvatska može postati zvijezdom EU, s obzirom na povlačenje sredstava iz EU-a. Mogla bi recimo činiti ono što je činila primjerice Poljska, u kojoj su provedene ozbiljne reforme javne uprave, koje su je transformirale u snažnu, djelotvornu, proaktivnu i na znanju zasnovanju EU mašineriju. Ovo bi trebalo ići ruku pod ruku s organizacijom i provedbom obuhvatnog i nadolazećeg Programa podizanja kapaciteta, u upravljačkim i operativnim razinama, kako na nacionalnoj, tako i regionalnoj/lokalnoj razini (to se već provodi u okviru Državne škole za javnu upravu i treba se dalje podupirati). Osim mogućnosti usavršavanja, javni službenici na nacionalnoj i lokalnoj razini trebaju biti motivirani i dobro nagrađeni. Istodobno, vještine koje postoje u privatnom sektoru, to jest u bankovnom sektoru, konzultantskim tvrtkama, kod neovisnih konzultanata itd., trebaju također biti pojačane kako bi se ubrzalo povlačenje sredstava otvaranjem novih izvora financiranja i asistiranjem središnjih i lokalnih vlasti u upravljanju EU programima i projektima. U postizanju pozitivnih učinka javne uprave važna je i politička stabilnost. Nedostatak takve stabilnosti može potkopati kontinuitet, konzistentnost i koherentnost koja se traži za uspješnu provedbu dugoročnih programa.

- Želio bih zaključiti upozorenjem na činjenicu da visoku razinu apsorpcije fondova EU ne treba nužno izjednačavati s efikasnom apsorpcijom. Doista, postojanom slabošću koja je na djelu diljem zemalja članica EU-a ostaje i dalje sposobnost da se sredstva dobivena iz fondova EU-a koriste za ispravne projekte i da su učinkovita u ostvarivanju ciljeva za koje su oblikovana. Projekti stoga trebaju biti dobro planirani i s kvalitetnim izračunima, te na taj način osigurati nužne sinergije s ostalim usporednim inicijativama.(D.JERKOVIĆ)