Za razliku od Lijepe Naše, u kojoj je - zbog sustavnog osiromašenja zdravstva - privremena ili trajna emigracija liječnička iz zdravstva u politiku, bijeg u inozemstvo, ili u privatni biznis, u pravilu skok s gladnoga staroga magarca na sitoga i rasnoga konja, u Americi, pa i u zapadnoj Europi, odluka doktora da napusti medicinu, posebice onu kliničku, i počne se baviti politikom, u pravilu je skok s rasnog pastuha na isluženog, prezira, pa i sažaljenja vrijednog tovara.

Zato su liječnici političari u europskoj, a posebice u američkoj politici rijetkost, dok se u Lijepoj Našoj, politizaciji liječnika zasad ne nazire kraj. Štoviše, što god stanje u zdravstvu bude gore, to će poticaj liječnicima da napuste zdravstvo i iz njega bježe glavom bez obzira biti veći.

Ako prihvatimo teško osporivu činjenicu da su i liječnici ljudi (iako je tu “činjenicu” kad su u pitanju, primjerice, Josef Mengele, Radovan Karadžić, pa i Jovan Rašković i “zubar” Milan Babić, teško dokazati), lakše ćemo objasniti - također neospornu činjenicu da i liječnicima nije strano sve ono što je ljudsko. Nije im stoga strana ni politika, iako je ona svugdje, pa i u Hrvatskoj, odavno izgubila ljudsko, a dobila ljudoždersko lice.

Bilo je mnogo liječnika koji su vlastiti narod, pa i čovječanstvo, zadužili učinjenim općim dobrom i umjetničkim bogatstvom izvan medicine. Neki su slavu stekli kao veliki pisci i/ili pjesnici: Mikhail Bulgakov, Sir Arthur Conan Doyle, François Rabelais, Stanisław Lem, Friedrich von Schiller, John Keats i stotine drugih.

Bilo je i onih liječnika koji su vlastitu profesiju osramotili zlim nedjelima i nasljeđem: genocidni ratni zločinci (Karl Brandt, Josef Mengele i Radovan Karadžić), serijski ubojice (George Chapman, Herman Webster Mudgett, Jeffrey MacDonald, Harold Shipman) i brojni “obični” kriminalci.

Postoje i liječnici čije nasljeđe izaziva stalne kontroverze i sporove: Salvador Allende, François Duvalier, Che Guevara, Georges Clemenceau, David Owen itd. A valja svakako spomenuti i najslavnijeg američkog sušićavog zubara, kockara, ljubavnika i revolveraša s klasičnog Divljeg zapada - Johna Henryja “Docka” Hollidaya.

Ipak, da bi netko napustio omiljeno i cijenjeno zanimanje, za koje se školovao 12, ili čak 16 godina (šest godina fakulteta + staž + specijalizacija + subspecijalizacija), u ime omraženoga i prezrenoga političkog zanata, motivi moraju biti vrlo doista opipljivi i snažni. Altruističke motive “služenja narodu”, zemlji i “općemu dobru” nipošto ne treba isključiti, posebice u dramatičnim vremenima rata, teških ekonomskih nevolja i različitih prirodnih i ljudskih katastrofa i kataklizmi. Međutim, to u pravilu nisu jedini, pa ni ključni motivi i razlozi za napuštanje liječničkog poziva. Naime, pojam “poziv”, ili “profesija”, bitno se razlikuje od običnih zanimanja po tome što ga pojedinac u načelu izabire kao životno zanimanje. Zato je malo zanimanja koje se mogu nazvati POZIVIMA: liječnici, svećenici, sudci, odvjetnici, najviši vojni časnici, učitelji, profesori, u stanovitoj mjeri to mogu biti i pisci, novinari, pa i medicinske i časne sestre.

Ako primijenimo medicinski model koji vrijedi za objašnjenje fenomena bolesti, a koji nam kazuje da je gotovo svaka bolest rezultat djelovanja brojnih čimbenika - genetskih (nasljednih), socioekonomskih, stila života i kvalitete zdravstvene zaštite - mogli bismo kazati da je i bijeg liječnika iz medicine i zdravstva u politiku posljedica čitavoga niza čimbenika ili motiva: teškog ekonomskog stanja u zdravstvu; boljeg ekonomskog stanja u politici; visine primanja; sve većeg pritiska pacijenata, civilnih udruga i medija na liječnike; opće politizacije društva, pa i - budimo iskreni - borbe protiv korupcije u zdravstvu.

Ako bismo željeli tražiti neke srodnosti ili istovjetnosti u retorici, manirama, postupcima i odlukama političara bivših doktora, onda se može kazati da one postoje i da su najčešće posljedica onoga što mi u medicinskoj sociologiji nazivamo liječničkom sviješću ili svjetonazorom. Jedna od ključnih odrednica te svijesti jest uvjerenje liječnika kako u onom što govornici engleskog jezika nazivaju “bijelim lažima” (white lies), a što bismo mi mogli nazvati bezazlenim, neopasnim, dobrodušnim ili dobronamjernim lažima, nema ničega neobičnog i neetičnog. Štoviše, mnogi liječnici iskreno vjeruju kako su “bijele laži” etički opravdane i terapijski korisne!

Iz vlastitog kliničkog iskustva znaju da pacijenta, čak i onog za kojeg znaju da je neizlječivo bolestan i da će sigurno uskoro umrijeti, ne smiju lišiti nade u produženje života, pa i čudesno izlječenje koje se, istina je, doista zna dogoditi.

Ozbiljna znanstvena istraživanja pokazuju da liječnici doista često izgovaraju “bijele laži” svojim pacijentima, ali da to ne čine samo zbog toga što misle da bi puna istina njihova pacijenta “ubila”, nego i zbog vlastite zaštite: od pravosudnih progona, negativnog publiciteta i gubitka liječničkog ugleda.

Kad, dakle, vidite liječnike ministre ili liječnike zastupnike da nešto “muljaju”, pa i otvoreno i drsko, uz osmijeh, lažu, kao olakotnu okolnost im morate uzeti u obzir to što oni vjerojatno iskreno vjeruju da to čine zbog - vaše i naše koristi.

Liječnici su, uz to, generatori optimizma. Najdirljiviji, ali i najtragikomičniji oblik optimizma, možda i u cijeloj europskoj povijesti, u Saboru je pokazao bivši klinički imunolog, sadašnji ministar dr. Mirando Mrsić. Objašnjavajući zašto je potrebno ozakoniti kasniji odlazak u mirovinu 2038., kazao je: “Treba pogledati što će se događati na tržištu rada (1. siječnja 2038. godine). Na tržištu rada bit će otvoreno više od 370 tisuća radnih mjesta tamo 2040. i 2050., a nama će trebati, ako ne napravimo pomake i u dužem ostanku u radnom odnosu, dužem odlasku u mirovinu, dakle produženjem dobi za odlazak u mirovinu, 370 tisuća novih radnika u Hrvatskoj”.

U zemlji u kojoj posao traži i ne može naći 300.000 ljudi govoriti o otvaranju 370.000 novih radnih mjesta u 2040., ili 2050. godini, djeluje kao neki crni humor iz slavne komedije “Borat: Učenje o američka kultura za boljitak veličanstvene država Kazahstan”.

Zaključit ću ipak dobronamjerno. Iako su liječnici političari ponekad skloni “bijelim lažima”, bombastičnim, pa i uvredljivim izjavama i saborskim svađama, a neki vole posjećivati satrapske grobove, liječnici nisu nipošto lošiji političari od, primjerice, pravnika, politologa, ekonomista ili bivših sindikalnih lidera. Bar kad je Lijepa Naša u pitanju. Štoviše, šteta koju oni mogu nanijeti politici, pa i narodu, daleko je manja od štete koju ulaskom u politiku nanose sebi.