Velik dio hrvatske javnosti, analitičara i medija od prvih dana moderne hrvatske države zanima zašto se toliki broj liječnika angažira u politici. Tvrdi se da ih je više u politici i vlasti nego u svim drugim europskim zemljama zajedno i da je nekoliko stotina liječnika prošlo kroz vlast ili je trenutno u vlasti i politici, što je pravi fenomen.

Uvijek je u Saboru bilo bar desetak doktora, uglavnom najviše HDZ-ovih. Zatim su bili ministri, i to ne samo u Ministarstvu zdravlja nego i drugim resorima, onda su pretendirali za fotelje šefova političkih stranaka, poput Milana Kujundžića, koji je čak govorio kako “želi ozdraviti bolesni HDZ”. Naime, kada je vodeća oporbena stranka HDZ imala posljednje unutarstranačke izbore, liječnici, njih čak četvorica, javno su obznanili da žele u fotelju šefa oporbe. Uz Kujundžića bili su to još Darko Milinović, Ivan Domagoj Milošević i Drago Prgomet. Obrazovali su se za liječnike, a bave se politikom. Zašto su u politici, a ne u liječničkoj ambulanti, u bolnici, najčešća su pitanja koja im se postavljaju.

I aktualni, sedmi saziv Hrvatskog sabora pravo je vrelo medicinara željnih da liječničku karijeru zamijene političkom. A tvrdi se da čak o doktoru u parlamentu sanja svaki šef stranke i nažalost da je bijeg liječnika iz medicine u politiku put bez povratka.

O istoj temi bavio se i ugledni sociolog Slaven Letica te liječnike pobrojio i posložio po valovima ulaska u politiku. Prvi doktorski val stigao je u Lijepu Našu potkraj XX. stoljeća, u osvit rađanja demokracije i tijekom Domovinskoga rata kojem su liječnici dali veliki obol. Stigao je uglavnom s desnoga, domoljubnog centra, iz HDZ-a: Ivo Prodan, Andrija Hebrang, Frane Vinko Golem, Zdenko Škrabalo, Ivica Kostović, Mate Granić, Ivić Pašalić, Drago Štambuk, Slobodan Lang, Juraj Njavro, Gordana Bosanac, Branimir Jakšić, Ana Stavljenić-Rukavina, Zvonimir Kusić, Dragan Primorac, Goran Dodik, Darko Milinović, Marijan Mlinarić, Ivan Bagarić, Karmela Caparin, Ruža Lelić, Andro Vlahušić i mnogi drugi.

Drugi doktorski val također nije donio punu političku i ideologijsku ravnotežu jer je priljev liječnika u politiku s ljevice (Miljenko Dorić, Rajko Ostojić, Mirando Mrsić, Željko Jovanović, pa i, iz drugog plana, Sanja Musić-Milanović) još uvijek skroman u odnosu na najezdu zdesna (Marko Turić, Domagoj Milošević, Drago Prgomet, Milan Kujundžić, Darko Milinović, Kajo Bučan, Željko Rajner, Mario Zubović, Vladimir Šišljagić, Dinko Burić, Boro Grubišić, Dujomir Marasović, Vojislav Stanimirović i drugi).

Što će nam dobroga u ekonomskom i egzistencijalnom smislu donijeti treći doktorski val koji, zasad, predvode dr. Nikica Gabrić, dr. Željko Rajner, dr. Ivan Kujundžić i dr. Željka Markić, ni sam Bog ne zna, navodi prof. dr. Letica.

- Velik dio liječnika u vrhu hrvatske politike zanimljiv je fenomen koji još nije ozbiljnije istražen. On nam nešto govori o liječničkome miljeu, ali i o našoj političkoj sceni i cijelom društvu. Nameće se, naime, pitanje što tjera liječnika da ugledno zanimanje i dostignuće, u koje je toliko truda uložio, napusti ili zanemari, a sve za volju politike, aktivnosti koja na prvi pogled nema nikakve veze sa svim onim što je učio i radio poslije srednje škole - kazao je Nino Raspudić, profesor sa zagrebačkog Filozofskoga fakulteta, koji je svojevremeno jedan svoj esej posvetio upravo ovom fenomenu.

Raspudić napominje kako priča o liječniku političaru u Hrvatskoj ne traje od jučer. I devedesetih godina, podsjeća, bilo ih je mnogo na istaknutim položajima, pa za primjer ističe kirurga Franu Vinka Golema te dijabetologe Zdenka Škrabala i Matu Granića koji su redom bili ministri vanjskih poslova. “Zar, recimo, Andrija Hebrang, radiolog s vrhunskom reputacijom, nije bio ministar obrane?” i danas se čudi Raspudić.

Ugled u liječničkoj struci imali su i Ivica Kostović ili Juraj Njavro. I u biografiji Ivića Pašalića stoji podatak da je bio ravnatelj Zatvorske bolnice u Zagrebu 1992. To je bilo prošlo stoljeće, no ni u ovom potreba za liječnicima na političkoj sceni ne jenjava. Štoviše, kako primjećuje Raspudić, premrežena je njima više no ikada.

Dakle, liječnici političari su karijeristi ili altruisti. Konačnog odgovora, čini se, nema. Nema ga ni Nino Raspudić. “Optimistična pretpostavka kaže da je većina njih upisala medicinu iz altruizma, odlučili su se svjesno na rad za dobrobit drugih ljudi, pa se to poslije proširilo i na političko djelovanje”, zaključuje Raspudić.

U ovih dvadeset i pet godina samostalne države Hrvatske više je prodefiliralo politikom i vlasti liječnika, doktora, raznih specijalista, negoli u čitavoj Europi. U njemačkoj politici tek su dva liječnika zauzimala važne položaje u vlasti, u Francuskoj jedan, u Italiji jedan, u Švedskoj nijedan, u Engleskoj jedan, u Austriji dvojica, u Turskoj nijedan...

Liječnici političari uskočili su i u razne udruge i forume. Odnedavno jedan značajniji hrvatski forum, koji okuplja intelektualce, industrijalce i razne znalce, vodi liječnik Nikica Gabrić. Zato malo šale - ako je toliko liječnika u politici i vlasti, onda je očito da su Hrvati, građani Hrvatske, hrvatski birači njihovi pacijenti.

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da je politički angažman liječnika rezultat nezrelosti društva koje je još uvijek pod velikim utjecajem tradicije, a tradicija je posebno živa u sustavu zdravstva. U drugim sredinama s demokratskom tradicijom politika regrutira uglavnom pravnike i politologe.

- Hrvatsko društvo po tradiciji je autoritarno, a u suvremenom društvu autoritet se vezuje uz liječnike, koji predstavljaju autoritet čak i političarima. U njih se istodobno događa ono što zovemo prelijevanje autoriteta, te smatraju da ako su uspješni u medicini, mogu biti isto tako uspješni u politici. Problem je, međutim, što su liječnici u politici najčešće skloni amaterizmu, odnosno svjetonazor im je važniji od politike - tvrdi Puhovski i dodaje da takvi političari nisu skloni kompromisima s protivnicima kako bi ostvarili cilj koji je najbolji za zajednicu, već se drže onog da 'naši moraju pobijediti' - ističe Puhovski.