Iza Sanjnina Španovića, voditelja talk showa “Veto” na Jabuka TV-u, više je od deset godina novinarskog iskustva. Nakon što je prve korake odradio u tiskanim medijima, pokrenuo je portal Zagrebancija.com, koji je bio prvi news portal u Zagrebu, da bi onda počeo surađivati i s OTV-om, danas Jabuka TV-om. Sa Sanjinom smo za TV Obzor razgovarali o njegovim novinarskim počecima, iskustvima s brojnih ratišta diljem svijeta i budućim planovima.

Recite nam nešto o svojim novinarskim počecima?

Kažu stariji kolege i prijatelji da su moji počeci bili još kada sam kao osnovnoškolac dolazio u redakcije u kojima je radio moj pokojni otac. No, pravi početak bio je u ljeto 2004., kada sam kao 17-ogodišnjak počeo raditi u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista. Tako da sam s 28 godina imao već više od deset godina radnog iskustva u ovom poslu. Tamo me je tog ljeta pod svoje uzeo moj prvi urednik i mentor Goran Gavranović, koji je očito prepoznao nešto u meni. Baš me gazio i tjerao uvijek na nemoguće, ja sam mislio da me hoće dovesti do ruba, a on je iz mene vukao ono najbolje. Počeo sam tako da sam išao na plac i u rodilišta, a danas to vrijeme smatram vrijednim temeljem, jer tamo sam naučio kako pristupiti ljudima i dobiti od njih priču, odnosno da me ne odbiju kao novinara. I dandanas koristim to znanje tih početaka na terenu i u razgovoru sa sugovornicima, pa čak i političarima.

Radili ste kao novinar u Večernjem, a onda ste prešli na televiziju i sada ste autor i urednik talk showa. Kako ste se privikli na TV i kolika je razlika između ova dva posla?

Možda nisam tipičan TV novinar, volim mnogo istraživati pa znanje i iskustvo s platforme pisanih medija često prenosim na TV. TV je platforma na kojoj ste vi nerijetko glavni lik, više niste osoba iza potpisa i slova, nego ona s ekrana. Utjecaj vam je mnogo veći, ali i odgovornost. Ali problema privikavanja nije bilo, možda sam radio više na dikciji i stilu.

Izvještavali ste s brojnih ratišta diljem svijeta, podijelite s nama jedno nezaboravno iskustvo iz tih dana?

Da, želio sam se profilirati kao reporter, posebice na ratnim područjima, ali i tu sam upoznao život i kako stalna samo mijena jest. Nisu tu bila samo ratišta, nego reportaže s planina gdje su zapeli naši alpinisti, iz gradića gdje se dogodio slučaj Fritzl, mjesta odakle je obitelj otete Madeline u Engleskoj, rudnik u Zenici i sl. Što se ratišta tiče, uvijek na njima moraš biti čiste glave, promatrati sve i kroz tekst prikazati sve što sam vidio, nanjušio, čuo i osjetio. Tako mi je uvijek govorio Krešo Raguž, doajen tih ratišta. Svaki je teren bio posebno iskustvo, od dolaska na Golansku visoravan, u Jaramanu pokraj Damaska, koja je s dva milijuna kršćana bila najveća izbjeglička zona na svijetu, ili prašnjavih ulica Afganistana. Evo, recimo u Afganistanu smo jednom uspjeli naše vojnike nagovoriti da nas vode u ophodnju u kojoj su tražili bijeli Peugeot za koji je postojala dojava da je auto bombaša samoubojice. Tamo su sigurnosni uvjeti visoki i na takvo nešto ih je bilo teško nagovoriti, ali smo uspjeli.

I tada smo obišli pola Kabula i adrenalin nam je omogućio da guštamo gledajući kako naši vojnici rade posao iz prve ruke. Oni su bili, mislio sam, i preoprezni. Na kraju, u Kuvajtu gdje smo presjedali, u povratku sam našao vijest da je tog istog dana zaista došlo do eksplozije tog automobila u Kabulu. Tada sam shvatio kako adrenalin lagano prekrije situaciju maglom i da opreza nikada dosta. Lako za nas, mi smo se vraćali, a naši vojnici su tamo ostajali odrađivati taj posao i dalje svakog dana.

Ma, ovisi kada je tko aktualan. Nije isto ugostiti nekog ministra iz čista mira jer je on ministar ili onda kada je aktualan. Recimo, godinama lovim Milana Bandića, ali sada mi on ne bi bio zanimljiv jer o onom najzanimljivijem ne smije pričati, a to su pojedine afere. Zdravka Mamića i Davora Šukera volio bih ugostiti bez ikakvog respekta i dočarati im pitanjima što su napravili od našeg nogometa i sporta, a gledateljima u kakvim su to oni sve sukobima interesa i mreži moći i profita.

Da, to je ono upoznavanje života koje sam spomenuo. Dijagnosticirana mi je neugodna i opasna bolest zbog koje sam promijenio sve životne navike, pa sam eto prije tridesete odbacio alkohol, gazirana pića, kavu, ljutu hranu jednom zauvijek. Odlučio sam do transplatacije jetre koja me čeka jednog dana potpuno se okrenuti Vetu i voditi emisiju.

Zbog nepredvidljivosti koju nosi sa sobom bilijarna ciroza jetre i Chronova bolest, ne mogu više tek tako odlaziti na teren. Nikada ne znam kako će mi sutra biti, pa je uputa doktorice bila vrlo jasna – toga više nema. I poslušao sam je. No, adrenalina ima i u emisiji. Ako u glavi sve dobro posložite, ništa nije teško. Na kraju, pa nisam skroz pobjegao od terena. Ovo ljeto sam iz Južne Amerike, gdje sam išao na SP u Brazilu, odradio par reportaža za Večernji i vidio da i dalje imam to u sebi. Ušao sam u Rio de Janeiru u najopasnije favele s elitnim policijskim specijalcima, u Sao Paolo posjetio jedan od najzloglasnijih zatvora, ili u Argentini našao našeg svećenika koji je ispovijedao papu Franju. Teren je uvijek u meni, samo što je sada studio primaran.

I za kraj, ako uopće imate slobodnog vremena, kako ga provodite?

Koliko god radili i davali se u poslu, slobodnog vremena uvijek se nađe. Tada se opustim sa svojim dugogodišnjim prijateljima, odemo na večeru punu smijeha u naš omiljeni restoran ili priredimo druženje uz roštilj i slično. A većina slobodnog vremena čuva se za utakmice naše nogometne reprezentacije koju sa stadiona pratim gdje god u Europi ili svijetu igrala, pa se onda organiziraju nezaboravna putovanja. Kada bih inače vidio Amazonu, cijeli London ili Island. Evo, sada se već traže jeftini letovi za Baku, za utakmicu s Azerbajdžanom u rujnu, a koju spajamo s Oslom i Norveškom. Pa se slobodni dani za to čuvaju.