Otkad je stranaka u Hrvata, vode se polemike oko nedostatka unutarstranačke demokracije, a prema nedemokratskim postupcima koje su provodili nad neistomišljenicima u zadnjih 25 godina lidersku poziciju apsolutno je imao HDZ.

I Vladimir Šeks je nakon 25 godina dao ostavku u Hrvatskom saboru te više nije najdugovječniji u saborskim klupama. Tron je prepustio Furiu Radinu, zastupniku talijanske nacionalne manjine. Šeks odlazi u mirovinu od 12.500 kuna, a volonterski će biti angažiran kao posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, i to za ustavno-pravna pitanja.

Na Pantovčaku će imati svoj ured, ali ne i radno vrijeme. I time bi prekaljeni politički lukavac navodno trebao biti zadovoljan. Iz vrha HDZ-a doznaje se da je Šeks ostavku dao u dogovoru sa strankom, i to po sili zakona, što god to značilo. No, kako se već zna da su neki iz HDZ-a otišli sami, a neke su izbacili, Šeksu se nije dogodilo ni jedno ni drugo. Jer da je odluku donio samostalno - nije, nego ju je morao prihvatiti kako sve skupa ne bi završilo još gore.

Naime, nije nepoznato da se uopće nije slagao sa šefom stranke Tomislavom Karamarkom, zbog čega je bio u potpunosti marginaliziran. “Moj primjer, ali i brojni drugi, govore da nema šanse u okviru ovoga vodstva boriti se za bilo što unutar stranke, da nikakva komunikacija nije moguća. Pa pogledajte Vladimira Šeksa, koji je doajen, a smijenjen je s mjesta potpredsjednika Sabora samo zato što je podržavao mene! Zar to nije nedemokratski”, kazala je svojevremeno Jadranka Kosor.

I nije Šeks jedini u HDZ-u koji je završio u ropotarnici stranačke povijesti. HDZ je od svojih početaka poznat da ne trpi neistomišljenike. Tako se ni Stipe Mesić, kao ni Josip Manolić, nisu slagali s Tuđmanovom politikom pa su morali otići. Za mnoga imena isto se događalo i u vrijeme Ive Sanadera, jer u povijesti HDZ-a više je istaknutih političara izbačeno ili je samo otišlo iz stranke.

Višegodišnja Tuđmanova savjetnica Vesna Škare-Ožbolt i najdugovječniji šef diplomacije Mate Granić, iz HDZ-a su također izišli jer više nisu vidjeli svoje mjesto u toj stranci. Na drugim unutarstranačkim izborima nakon Tuđmanove smrti 2002. godine Ivić Pašalić je izgubio na izborima za predsjednika stranke. Pašalić i simpatizeri njegova tima tada su tvrdili da je Ivo Sanader lažirao rezultate izbora, pa je izbačen iz stranke. Iako liječnik, danas se bavi građevinskim biznisom.

Drago Krpina ostao je jedini od vodstva HDZ-a iz stare “Tuđmanove garde” koji nije pristao uz Sanadera. Povukao se iz Zagreba u rodno selo, ne želeći se pokloniti novom vođi. Posvetio se turizmu i pjesništvu. A i novi vođa je 1. srpnja 2009. dao ostavku iz “osobnih razloga” na mjesto predsjednika HDZ-a i one vlade. Šest mjeseci kasnije najavio je povratak nezadovoljan kako HDZ i Jadranka Kosor vode stranku i državu. Predsjedništvo HDZ-a tada ga je izbrisalo iz članstva. Stranku su primjerice napustili i Milan Kujundžić, te u posljednje vrijeme Drago Prgomet.

Ni SDP-ova unutarstranačka priča ne čini se vidljivo drukčijom. Nakon Ivice Račana daleko je to od unutarstranačke demokracije, o čemu najbolje svjedoče primjeri marginalizacije buntovnika poput Željke Antunović, Mate Arlovića ili Ivice Pančića. Račan ipak nije dao na Zdravka Tomca. SDP nije izbacio ni Milana Bandića, dok se ovaj sam nije izbacio, kandidirajući se na predsjedničkim izborima.

Kad više nije mogla naći zajednički jezik s kolegama u stranci, bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy sama je napustila SDP. Napominje kako, nažalost, ovo nije SDP kakav je bio u vrijeme Ivice Račana koji je, prisjeća se Holy, bio iznimno strpljiv čovjek, koji je mnogo razgovarao s kolegama i kojemu je zadnja stvar na svijetu bila da izbaci nekog iz stranke jer su im se mišljenja razilazila.

U SDP-u zatječemo tek fasadu demokracije i možda će sljedeći potez predsjednika SDP-a Zorana Milanovića biti pokušaj diskreditiranja Davora Bernardića, kojemu pozicija u Zagrebu sve više jača. Ništa nemoguće, pa iz stranke je izletio i Slavko Linić, valjda zato što je jednom otvoreno poručio kako misli da predsjednik stranke ne bi trebao biti i premijer. Još jedan bivši SDP-ov ministar Ivica Pančić, najavio je stoga osnivanje Inicijative za spas hrvatske ljevice, pod naslovom “Car je lud”, aludirajući, naravno, na Milanovića. Stoji li tvrdnja da je Zoran Milanović grobar SDP-a, te da se SDP raspada jer se temelji na korupciji, klijentelizmu, političkom primitivizmu i nasilju, kako tvrdi Pančić, te je li točno da mnogi članovi odlaze iz stranke i prelaze Bandiću, a da Milanović Partiju i sebe pokušava spasiti brutalnom silom i policijskim metodama, znat će se već uoči sljedećih unutarstranačkih izbora. Premijer je, kažu, hazarder bez skrupula, uspješan operativac koji je u SDP-u pomeo sve konkurente. Otišao je i Ljubo Jurčić, te danas predaje na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a Tonino Picula je za sada maknut u Bruxelles. Davorko Vidović također u vrhu SDP-a više ne znači ništa.

Podsjetimo, postavši šef, Milanović se odmah riješio dviju grupa političkih neistomišljenika. U prvu pripadaju tzv. stari kadrovi, kao što su bivši ministar financija Mate Crkvenac i potpredsjednik Sabora Mato Arlović. I dok je Crkvenac još prije najavio izlazak iz politike, Arlović je očekivao neku od vodećih pozicija, pa je u konačnici završio kao ustavni sudac. Arlovićev potez nije išao u red većih iznenađenja jer on je, još dok je trajala utrka za nasljednika Ivice Račana, jasno dao do znanja kako ne podržava izbor Zorana Milanovića. Iako je riječ o jednom od vodećih stranačkih političara nitko u SDP-u nije protestirao zbog njegova odlaska. No, to se ne događa ni u jednoj od vodećih političkih stranaka.