Čovjeku je oduvijek polunasilna priroda bila pokretačka snaga. S vremenom su ljudi postali opsjednuti pronalaženjem najboljeg načina bježanja od protivnika, pobjeđivanja u međusobnim sukobima...

No nije svako ljudsko nasilje u ratne i borbene svrhe. Žrtvovanje ljudi poznato je kao temeljni dio mnogih povijesnih civilizacija zbog raznih razloga. Iako je većina žrtvovanja bila u religiozne svrhe, s vremena na vrijeme njihova okrutnost jedva da opravdava svrhu.

DEKAPITACIJA: Svake se godine u Dahomeji (danas poznatoj kao Gana) u zapadnoj Africi održavala velika proslava koja je uključivala raspravu vođa o darivanju i brojna ljudska žrtvovanja. Tada je ubijeno mnogo robova, kao i ratnih zarobljenika i kriminalaca, a sve u čast pokojnog kralja Dahomeje. Žrtvama su uglavnom odsijecane glave. Dekapitacija je bila toliko uobičajena na tim događajima da je svečanost dobila ime Xwetanu, što u doslovnom prijevodu znači - godišnji posao s glavama.

DAVITELJI (S) RUPČIĆIMA: Ubojice metodom davljenja - ili kako bismo danas rekli “davitelji” - bili su fanatična vjerska skupina u Indiji, na zlu glasu zbog svojih ritualnih ubojstava koja su provodili u ime hinduističke božice Kali. Putovali su u skupinama po cijeloj Indiji stotinama godina, izvršavajući svoje rituale kako bi ugodili svojoj božici. Pokušavajući pronaći kandidate za svoje žrtvovanje, nasilnici su se pridruživali skupinama putnika, pridobivajući njihovo povjerenje prije nego što ih iznenade u noći i zadave ih maramicom ili konopcem. Tijela su potom “olakšali” za svu vrijednu imovinu te pokopali.

“SKOK” PREKO RUBA: Maje su snažno vjerovale u božanske moći, za koje su mislili da su skrivene duboko u jamama vapnenca. Vjerovali su da su to vrata koja vode u podzemlje pa su u njih bacili ljude. Prema njihovim uvjerenjima, oni koji su bačeni u jamu - ne će umrijeti. Naravno, te ljude više nitko nikada nije vidio. Nedavna otkrića ljudskih ostataka u tim područjima pričaju posve drukčije priče od onih u koje bi Maje željele da vjerujemo. Polomljeni kosturi starih i mladih ljudi iz toga vremena nisu dokazi prosvijećenog žrtvovanja. I, da, Maje nisu prezale ni od odsjecanja glava. ISIL je to dobro proučio...

U IME ARHITEKTURE: Iako su se ljudske žrtve obično prinosile za potomke božanstava u prvim kineskim civilizacijama, postoje i drugi motivi. Jedna takva navodna varijacija svrhe žrtvovanja bila je za pojačanje struktura raznih građevina. Među najpoznatijim primjerima bila je žrtva princa (u gradu pod imenom Ts'ai), nakon što je uhvaćen u borbi koja je pridonijela propasti njegova kraljevstva. Žrtvovan je u svrhu jačanja brane!

DRUIDSKO SPALJIVANJE: Postoje brojni drevni rimski dokazi o raširenoj praksi žrtvovanja keltskih druida. Sam je Cezar pojasnio da su robovi i uzdržavani članovi obitelji uglednih Gala uglavnom živi spaljivani zajedno s tijelom svog preminulog gospodara. Druge su žrtve uključivale vješanje u ime boga Esusa i utapanja za Teutatesa. No najpoznatiji oblik žrtvovanja koji su navodno prakticirali druidi je metoda “čovjek od pruća” - velika figura u obliku čovjeka načinjena je od granja, a živi bi ljudi bili smješteni unutra. “Skulptura” se potom zapali, zajedno sa svima (živima) u njoj.

SKIDANJE KOŽE: Asteci su poznati po mnogim žrtvenim obredima koje su obavljali na vrhuncu svoje civilizacije. Jedan od najpoznatijih rituala uključivao je vađenje srca naživo u čast velikog boga sunca - Huitzilopochtlija. No bilo je i nekoliko drugih varijanti koje su prakticirali Asteci, poput prinošenja žrtava Tlalocu, Xipe Totecu i majci božici - Teteoinnan. Žrtva Tlalocu zahtijevala je ritualno ubijanje dječaka koji plače; žrtve za Xipe Toteca bile su vezane i u njih je ispucano mnogo strjelica prije nego im je kožu oderao svećenik. Žrtvovanje za Teteoinnan uglavnom je podrazumijevalo skidanje kože ženi. Sve su metode imale jednu zajedničku stvar - nimalo lijep kraj za bezbrojne “izabrane”.

ČASNO SAMOUBOJSTVO: U Japanu je ritual poznat kao seppuku prakticiran jako dugo, a smatra se jednim od najvažnijih elemenata bušida, puta ratnika. Sastojao se od polusuicidalnog rituala u kojem se ratnik morao ubosti, a provodio se zbog niza razloga - poput gubitka časti. Izvršavanje seppukua bio je čin očuvanja obiteljske linije. U slučaju planiranog seppukua, samuraj se prije okupa i odjene svečanu bijelu odoru. Objedovao bi svoje omiljeno jelo, a njegovo oružje (poseban nož ili kratak mač) stavljeno je na tanjur pred njega. Ratnik zatim priprema svoju pjesmu smrti. Nakon što je završio posljednje radnje, rastvara odjeću, poseže za nožem i zabada si ga u utrobu. Kaishakunin (njegov izabarni pomoćnik) potom mu oduzima život preciznim rezom - pod nazivom kaishaku - na njegovu vratu.

ŽRTVOVANJE DJECE: Prema različitim istraživanjima feničke i kartažanske civilizacije, ljudi su tamo u vjerske svrhe žrtvovali djecu. To je očito najekstremnija žrtva koja je mogla biti izvedena u to vrijeme, navodno kao najbolje sredstvo za zaštitu cijele zajednice. Prostor žrtvovanja Feničana bilo je poznato kao tofet (mjesto prženja), a žrtve mulk (ili kraljeva) žrtva. Grčki povjesničar Diodor Sicilski zapisao je o Kartažanima: “U njihovu je gradu postojao brončani kip Kronosa raširenih ruku, s dlanovima prema gore, nagnut prema tlu, tako da svako dijete postavljeno na njega sklizne i padne u neku vrstu jame u kojoj gori vatra!” Užas!

Piše: Narcisa VEKIĆ