Posljednji nastavak serijala reportaža iz daleke Azije, konkretno Nepala, Tibeta i Kine, završavamo impresijama našeg sugrađanina o glavnom gradu Pekingu, a riječju i slikama dotičemo se i Velikog kineskog zida.

Ako ste pratili sve dosadašnje nastavke, vjerojatno ćete i sami posljednjom pričom dobiti zaokruženu sliku ove jedinstvene pustolovine Osječanina koji se, spomenimo i to, upravo sprema na još jedno daleko putovanje, što znači da će njegovih reportaža biti još, na naše i njegovo zadovoljstvo, ali i svih onih čitatelja koji vole dobru reportažu, putopis, kako bi i na taj način, posredno, otkrili nešto za što još nisu znali da uopće postoji.

Završnica je bila ovakva:

Ni posjet Tiananmenu nije prošao bez živciranja. Neopisivo mnoštvo Kineza čeka na kontrolnim točkama policije, ona provjerava i njihove osobne iskaznice, nas propušta sa strane, ali uz detaljan pregled - kao na aerodromima - ne smijete imati nož, upaljač, ništa u spreju...

Kroz pothodnik izlazimo na prostrani trg čija se veličina gubi progutana svjetinom. Na jednoj strani odvojen avenijom je Zabranjeni grad, s velikim portretom Mao Zedonga na ulazu. Nasuprot njemu je mauzolej “velikog vođe”, u koji ulazite kroz još veću kontrolu. Ovdje mi uzimaju upaljač koji sam “prošvercao” kod prve kontrole likujući kao Ameri kad su likvidirali Osamu bin Ladena. U nepreglednoj koloni neki kupuju bijele krizanteme i polažu ih u velikoj prostoriji prije prostorije s odrom “velikog vođe” - a on - leži balzamiran i mrtav, hladan na događanja oko sebe.

Na izlazu gestikulacijama pitam prodavačicu suvenira gdje mogu kupiti upaljač, ona me upućuje prema jednom kiosku gdje pokraj njega stoji, kao koš za otpatke, koš pun upaljača. Naivno prvo tražim upaljač izgledom kao onaj oduzeti, a onda shvatim da, kao onaj Mujo iz vica kada su “dijelili” bunde u kazalištu nakon predstave, mogu dobiti više njih pa ih, kao i on, dobih tri komada (platiš jedan, dobiješ tri - pa to su oni izmislili!).

Desno od mauzoleja je velika zgrada Komunističke partije (KP) Kine, a nasuprot njoj zgrada Kineskog narodnog muzeja. Mnoštvo se u grupama fotografira na trgu, trgovci nude one zelene kape sa zvijezdom petokrakom, crvene Maove knjižice (najmanja košta oko 60 kuna)!

Zabranjeni grad sam po sebi je lijep kompleks rezidencijalnih carskih zgrada, ali uzalud sve to kad je dupke pun posjetitelja, najviše Kineza, koji porastom životnog standarda sve više putuju, a za njih je i mali postotak stanovništva dovoljan da napuni cijeli svijet, uključujući naravno i Zabranjeni grad. Kinezi su nevjerojatni, ne obaziru se fotografirate li nešto, pa vam bez isprike, pardona, stanu u kadar, namjeste se, fotografiraju se - kao da su sami na svijetu! Al' sam im se naspominjao matere!

Navečer odlazimo na - pekinšku patku u restoran nedaleko od Hutonga. Iako imamo rezervaciju za 20 sati, moramo pričekati dobrih 15 minuta vani dok se mjesto ne isprazni. Prilikom rezerviranja naručili smo tri patke, velike su, a cijena - 230 kuna komad.

U zasebnu prostoriju, gdje smo smješteni zbog brojnosti (deset nas je, ostali prostor restorana je intimniji, prisniji), ulazi kuhar i donosi po jednu patku, pokazuje nam i odnosi na rezanje. Na stolu je onaj stakleni krug koji okrećete i prema potrebi uzimate servirano. Na njega konobarica iznosi narezana pečena prsa patke, priloge - rižu, salate, umake, rižine rezance, kruh u obliku nesavijenih palačinki, ostatke patke u komadu samo bez prsa - i pokazuje kako jesti! Na palačinku složite prsa, zelenjavu, umak, rezance, srolate sve to i jedete s rižom. Meni su ipak bolja samo prsa s “palačinkom” i reš pečeni vrat s kožicom, batak... Tako jedemo mi koji se ne sramimo i ne libimo omastiti prste i brk! Tri patke su bile više nego dovoljne za nas deset, čak je i ostalo - uglavnom riže.

Sutradan odlazimo na Veliki kineski zid.

Vožnja traje nekoliko sati kroz nizinu na kojoj leži Peking. Uz cestu su bezbrojna stabla breza i topola postrojena u 5 - 6 redova i sva do jednog okrečena onako kako su nekoć kod nas krečili voćke na 1 do 1,5 metar od tla kako bi spriječili preranu cvatnju. Pa to su milijuni stabala - koliko je ljudi potrebno da bi sve to okrečili, pitamo se s pravom.

Stižemo do Kineskog zida. I opet natezanje s Kinezima. Premda smo unaprijed dali novac za ulazak i žičaru koja vozi na zid (40 kuna za ulazak, 60 kuna za žičaru), traže još po 20 kuna po osobi za sedežnicu. Sada već naviknuti na pokušaje čerupanja turista od strane Kineza, dižemo dreku i tražimo novac natrag - tada može po 60 kuna za sedežnicu, ali u jednom smjeru, a 100 kuna za oba smjera.

Neki revoltirano odustaju, traže novac natrag i odlučuju se pješice popeti gore, što se nije pokazalo lošom odlukom jer ste gore za nekih pola sata i dobro dođe za ugrijavanje. To sam zaključio u povratku, vraćajući se pješice, jer uopće nije naporno, dapače predstavlja ugodnu šetnju stepenicama kroz šumu obojenu jesenskim bojama. Možete se spustiti i toboganom, koji se lagano u zavojima spušta niz padinu, kroz šumsko drveće, ali mislim da bi u doba godine kad smo mi posjetili Kinu bilo malo prehladno za taj pothvat.

Budući da smo relativno rano došli na Zid, nije bio zakrčen posjetiteljima.

Na povratku u Peking još malo lutanja gradom pa na put prema golemoj zračnoj luci te na desetosatni let do Istanbula, zatim kući, sretni što je kuća - tako daleko!