Jedna suburbana legenda kaže da je komunistička Jugoslavija prva priznala režim pučističkog pukovnika Muamera Muhameda Abu Minjara el-Gadafija 1969. godine, koji se na vlast popeo zbacivanjem s vlasti kralja Idriza, tijekom izbivanja zbog liječenja u Turskoj, navodno izravnog potomka proroka Muhameda i pripadnika derviškog reda senusija.

Tu se dogodila velika politička ljubav između mlađahnog el-Gadafija i ostarjelog Broza, gotovo kao u filmu “Tražeći Forrestera” Gusa Vana Santa. Njih dvojicu dijelilo je generacijski pola stoljeća, različite političke biblije (Zelena knjiga i Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja), beduinski i šloserski background, pukovnički i maršalski vojni čin, ali i spajao eros hrvatsko-srpskog bratstva i jedinstva. Naime, stara mudrost Južnih Slavena kaže: Odatle si odakle ti je žena!

A mladi el-Gadafi, tijekom vojnog školovanja u Mostaru, svoju suprugu pronašao je u Sofiji Farkaš, Hrvatici iz Mostara. Josip Broz oženio se pak Ličankom Jovankom Budisavljević, pravoslavkom podrijetlom iz okolice Udbine. Slijedeći južnoslavensku pučku filozofiju, Broz i el-Gadafi bili su, u najmanju ruku, zemljaci. Zajedno su tikve sadili u Nesvrstanom pokretu, SFRJ je kupovala libijsku naftu, a el-Gadafi jugoslavensko oružje. Admiral Branko Mamula u ime JNA prodao je Gadafiju oružja za 90 milijuna dolara, a brat pukovnik te mostarski zet i alumni bio je među rijetkim kupcima jugoslavenskih zrakoplova tipa “soko G-2 galeb” i “soko J-21 jastreb”. Navodno je Beograd uvalio Libijcima čak 250 primjeraka oba borbena aviona. Njihov proizvođač bilo je jugoslavensko Vojno preduzeće Soko (kasnije: Soko Vazduhoplovna industrija) iz Mostara, a projektna pamet stigla je iz Srbije, iz Vazduhoplovnotehničkog instituta u Žarkovu. Velik broj libijskih časnika školovan je u VP 5000 u Pančevu što je bio eufemizam za Obavještajno-bezbednosni školski centar. Kada su Sjedinjene Države izvršile zračne udare na Libiju 1986., u Generalštabu JNA proglašeno je opsadno stanje, u tajnosti, zbog straha da bi Amerikanci mogli bombardirati centar za obuku specijalaca, pa su samo u jednoj noći iz njega evakuirani ne samo Libijci nego i drugi opskurni gojenci titoističke Jugoslavije. Među uglednijim međunarodnim teroristima i nasilnicima koji su prošli razbojničke tečajeve u Pančevu su i jedan od trojice polubraće Sadama Huseina, Abu Abas i Abu Nidal iz PLO-a te Ilich Ramirez Sánchez, od milja zvan Šakal. Na internetu se mogu naći fotografije libijskih pilota snimljenih tijekom obuke na pisti nekadašnje zračne baze JNA u Zemuniku, ali i slike koje prikazuju protutenkovske projektile tipa maljutka jugoslavenske proizvodnje koje je izraleska vojska zaplijenila od Hamasa i Hezbolaha.

U Libiji su bile angažirane brojne jugoslavenske tvrtke, ali i zdravstveno osoblje iz naših krajeva. Na sastanku na vrhu Nesvrstanih u Beogradu 1989., el-Gadafi je, u svojem nasilničkom stilu, poručio Izraelcima: “Svi Židovi iz Izraela moraju se što prije iseliti, inače im prijeti neizbježno uništenje.” Predložio je da Židovi budu iseljeni u francuske pokrajine Alzas i Lorenu, ili, alternativno, u sovjetske baltičke republike, odnosno na Kavkaz.

Kada se Jugoslavija 1991. godine raspala, el-Gadafi je nepogrešivo odabrao Miloševića. U intervjuu beogradskim Večernjim novostima 2006. godine Gadafi je rekao kako su u Jugoslaviji “katolici i protestanti napali pravoslavce.” “Posebna pogreška je i taj rat između muslimana i pravoslavaca, a oni su dvije vjere koje su najbliže među sobom...” Ovaj panarapski socijalist i miloševićevac bio je veliki protivnik bosanskih Muslimana, koje je 90-ih ostavio na cjedilu. Ipak, svojim je imenom očarao naraštaje Bošnjaka koji su po njemu nazivali svoju djecu (sandžački muftija Zukorlić, nogometaši Tanković, Salibašić, Svraka, Avdić, Vukas, boksači Hukić i Tufekčić...).

Unatoč svakakvim pričama u našim i medijima iz susjedstva o nekakvom blagostanju u Libiji, medu i mlijeku (u tome lupetanju najdalje je otišao Miroslav Lazanski), upravo su socijalna bomba i visoki postotak nezaposlenosti mladih ljudi bili odlučujući za masovnu pobunu koja je, uz svesrdnu potporu NATO-a, dovela do el-Gadafijeva svrgnuća. Bez obzira na velike prihode koje je ta država zarađivala od prodaje nafte, libijski vođa bio je okrutni tiranin, koji je svoju zemlju, preko noći, pretvorio u totalitarnu državu koju je nazvao Džamahirijom, što u prijevodu s arapskog znači “vladavina masa”. Javne egzekucije državnih neprijatelja bile su prenošene preko radija i televizije, a libijski agenti, poput njihovih jugoslavenskih udbaških uzora, masovno ubijaju disidente koji su djelovali u inozemstvu, čak i na teritoriju SAD-a. Za zloglasnu tajnu policiju Muhabarat radilo je čak 20 posto Libijaca. Represija je bila najgora u Cirenaiki (Bengazi), zavičaju svrgnutog kralja Idriza, gdje je režim pobio veliki broj pripadnika senusijskog tarikata te barbarski razorio njihove džamije i groblja.

Libija je danas država koja ne postoji. Nešto kao baranjski Liberland. Na njezinu teritoriju vodi se građanski rat, u kome sudjeluju četiri međusobno suprotstavljene političke skupine. To su: vlada u Tobruku, koju podupire Zapad, Novi nacionalni kongres, sa sjedištem u Tripoliju, iza koga stoji Muslimansko bratstvo, potom Islamsko revolucionarno vijeće iz Bengazija te Islamska država Iraka i Velike Sirije. Kao i u iračkom slučaju, zapadnjačka vojna intervencija na Libiju 2011. (u kojoj je simbolički sudjelovala i Hrvatska, slanjem dvaju nižih zrakoplovnih časnika u stožer u Poggio Renaticu), umjesto do promjene vlasti, dovela je do potpunog kaosa. Još veći očajnici od Libijaca, sirotinja i izbjeglice iz dubine Afrike i s Bliskog istoka, odlučili su baš sada, u velikom broju, pokucati na vrata bankrotirane Europe, nadajući se poslovima bauštelaca i čistača ulica. Nažalost, velik broj tih nesretnika proteklih je dana završio na dnu Sredozemnog mora, kao hrana za ribe.