Bez obzira na to što se puno toga o Mreži mladih Hrvatske može saznati iz njihove internetske stranice, o kakvoj se organizaciji radi i koje su aktivnosti MMH-a objašnjava Nikola Buković, novi glavni tajnik Mreže.

- MMH je savez vrlo raznolikih udruga mladih i za mlade koji okuplja osnovna ideja da društvenog, političkog i ekonomskog razvoja nema bez ulaganja u mlade te bez njihova aktivnog sudjelovanja. Stoga MMH kroz javne kampanje, istraživanja, edukacije te direktan rad s donositeljima odluka na sve načine pokušava pridonijeti ostvarenju svoje vizije, koja glasi - Mladi u fokusu!.

Uzimajući sve čimbenike u obzir (krizu i recesiju, nepose), kakvim biste ocijenili sadašnji položaj mlade populacije u Hrvatskoj, one koja se još školuje, kao i one koja je završila obrazovanje i čeka na prvo zaposlenje?

- Velik broj indikatora jasno ukazuje da današnji mladi žive lošije od svojih roditelja te da kriza samo produbljuje ove probleme. To je vrlo važno naglasiti, jer se u posljednje vrijeme u javnosti stvara dojam da su se svi problemi u pogledu ekonomskog i socijalnog položaja mladih pojavili skupa s krizom, što nije slučaj. Govoreći tako primjerice o stopi nezaposlenosti mladih, ona je i u najboljim godinama bila trostruko viša negoli je to slučaj u ostatku radno aktivne populacije, što je stabilan omjer koji opstaje već cijelo desetljeće koliko Europska statistička agencija (EUROSTAT) objavljuje podatke za Hrvatsku. Prema tom omjeru nalazimo se na samom europskom dnu (ili vrhu, ovisi kako želite promatrati). I prije krize Hrvatska je bila bitno ispod EU prosjeka prema ulaganju u obrazovanje, znanost i socijalnu zaštitu. Stambena politika, neobično važna za ekonomsku emancipaciju mladih, od osamostaljenja Hrvatske ne bilježi značajne iskorake. Konačno, postoji tendencija u značajnom dijelu javnosti da se takvi strukturni čimbenici zanemaruju te se dominantni obrasci ponašanja mladih, poput duljeg ostanka u obrazovanju ili u roditeljskom domu, tumače u prvom redu “kulturnim” ili još gore “generacijskim” specifičnostima. Iako takva objašnjenja ponekad imaju određenu ograničenu vrijednost, ona su nažalost prvenstveno u službi “mirnog sna” političkih elita, ali i društva u cjelini.

Ministar rada Mirando Mrsić hvali se uspjehom projekta Garancija za mlade, kojim bi se trebala bitno smanjiti dugotrajna nezaposlenost mladih do 30 godina starosti. Kako to komentirate? Naime, koliko sam vidio, i MMH u svom programu ima projekt naziva Garancija za SVE mlade. Radi li se o istoj stvari ili je u pitanju drukčiji projekt?

- Način na koji je pitanje postavljeno sadrži i značajan dio odgovora: “uspjeh” i “trebalo bi” obično teško idu skupa u istoj rečenici. Dosadašnji “uspjeh” Garancije za mlade prvenstveno se sastoji u izradi Plana provedbe, koji je prihvaćen od Europske komisije te nam je otvorio pristup oko 132 milijuna eura koja Hrvatskoj u suprotnom ne bi bila dostupna. No, govoreći o provedbi, možda je zanimljivo reći da još nisu ni ispunjeni svi administrativni uvjeti za korištenje tih sredstava. Očito da je u takvim uvjetima dosta deplasirano pričati o “uspjehu”, premda cijela stvar ima određenog potencijala. Projekt “Garancija za SVE mlade” bavi se mladima iz alternativne skrbi, točnije mladima koji izlaze iz domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odgojnih domova te udomiteljskih obitelji. Jedna od aktivnosti u sklopu tog projekta bila je evaluacija učinaka aktivne politike zapošljavanja na tu skupinu mladih. Bez ulaženja u detalje, taj izvještaj nedvosmisleno pokazuje koliko je dugačak put pred Garancijom za mlade u Hrvatskoj, posebno ako postoji ambicija da se njome pomogne nekim posebno ugroženim skupinama mladih poput mladih iz alternativne skrbi.

Kod nas je sve politika pa tako i problematika mladih. Naime, i oko projekta Garancije za mlade isprepleću se kojekakve dubioze, pa se logičnim nameće pitanje zašto izostaju strukturne reforme koje bi poboljšale zapošljavanje i osposobljavanje mladih?

- Ozbiljne reforme su nužno sveobuhvatne i zahtjevne. Kad kažem da su sveobuhvatne, to znači da za posljedicu imaju da bitno mijenjaju postojeće stanje stvari. To zahtijeva odlučnost i hrabrost. Kad kažem da su zahtjevne, to znači da njihova provedba traži timove ljudi s različitim znanjima i sposobnostima koja se uvažavaju i koriste. U kojoj mjeri su ti preduvjeti u Hrvatskoj ostvareni govore rezultati; ili njihov izostanak.

MMH zagovara dijalog i partnerstvo. Jeste li i u kolikoj mjeri zadovoljni odnosom s vlastima u kreiranju i provedbi politike za mlade?

- Vidljiv je stalan napredak koji doduše nije ni brz, ni linearan. To znači da naša suradnja s vlastima varira od ministarstva do ministarstva te, nerijetko, od slučaja do slučaja. Međutim, teško nam je oteti se dojmu da smo još uvijek daleko od odnosa iskrenog dijaloga i partnerstva. Stvari u pravilu funkcioniraju dok naši predstavnici i predstavnice “odrađuju” (gotovo uvijek bez naknade) značajan dio posla u pripremi pojedinih strategija i programa. No kad pojedine procese i prakse izložimo kritici, naročito javnoj, priroda odnosa se nerijetko stubokom mijenja, donedavnu otvorenost vrlo brzo zamjenjuje nepovjerenje, a katkad i više ili manje otvorena opstrukcija. Vjerujem da nismo usamljeni u takvim iskustvima te da ih dijele brojni nezavisni akteri koji nastoje u dobroj vjeri i profesionalno pridonijeti rješavanju pojedinih javnih problema. U cjelini naša javna uprava mora još puno raditi na tom planu, a tu posebno važnim vidimo emancipaciju profesionalnih službenika od utjecaja svakodnevne politike. Pritom je važno naglasiti kako se oni (profesionalni službenici) često nalaze u vrlo teškoj situaciji te da uspijevaju s obzirom na okolnosti napraviti izuzetne stvari zbog kojih sustav još koliko-toliko funkcionira.

U MMH-u često naglašavate nužnost većeg udjela poslodavaca u obrazovnom procesu. Što nam o tome možete kazati?

- Vjerujemo da je dio rješenja problema sa zapošljavanjem mladih u razvoju i integriranju kvalitetnog učenja na radnom mjestu u proces formalnog obrazovanja. Iskustva država koje u zapošljavanju mladih postižu najbolje rezultate, poput Nizozemske, Danske i zemalja njemačkog govornog područja, jasno govore u prilog toj tezi. Osim pojedinačnih poslodavaca, važnu ulogu u toj priči igraju i udruženja poslodavaca i strukovne komore, kao i sindikati (a ponegdje i radničke komore) zaduženi za zaštitu prava naučnika i praktikanata. Uvođenje takvog sustava ima višestruke prednosti. Prvi je da mladi stječu relevantne vještine, koje u idealnom slučaju, nisu vezane isključivo za poslodavca kod kojeg obavljaju praktičan dio nastave. Drugo je da poslodavcima smanjuje troškova osposobljavanja buduće radne snage te im nerijetko olakšava skupe i zahtjevne selekcijske procese. Treće, otvara novi potencijal za razvoj socijalnog dijaloga, jer za razliku od primjerice pregovora o radnom zakonodavstvu, svi uključeni (država, poslodavci i sindikati) imaju relativno kompatibilne interese - osposobljene radnike koji se uspješno zapošljavaju. Tad ćemo možda manje posezati za mjerama poput stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, koje služe uglavnom kao neadekvatna zakrpa manjku takvog sustava.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ