Za veću skupinu običnih ljudi Rimljani bi rekli „vulgo“ – masa, svjetina. Ta masa, kako nas povijest uči, zna biti vrlo prevrtljiva, baš kao što je bio slučaj s onim silnim svijetom koji je išao za Isusom. Visjeli su o njegovoj riječi i klicali mu: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Međutim, samo nekoliko dana poslije ta ista masa traži da Pilat oslobodi osuđenog ubojicu Barabu, a da Isusa razapne, mahnito vičući: „Raspni ga, raspni!“

I evo, nepuna dva mjeseca poslije, Petar propovijeda tim istim ljudima. I ne uljepšava prošlost. Podsjeća ih što se zbilo. Kaže: „Bog otaca naših, proslavi Slugu svoga, Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste velikog sveca i pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste.“ Međutim, Petar sada propovijeda u bitno promijenjenim okolnostima: Isus je uskrsnuo. Petar nije nipošto ogorčen, nego im naviješta evanđelje – radosnu vijest. Mirno kaže: „I sad braćo, znam da ste uradili ono iz neznanja kao i glavari vaši.“ I nakon toga poziva ih Petar na obraćenje i pokajanje da bi se spasili. Važno je uočiti ovu stupnjevitost u našim osobnim sukobima, a osobito u ovim našim vremenima, još uvijek obilježenima ratnim ranama. Prvo, Petar nije zatvarao oči pred činjenicama, a pred onim što su ti ljudi počinili nije upotrijebio vrtićku pjesmicu: „Mir, mir, mir, nitko nije kriv…“ Jasno Isus veli: ,,Istina će vas osloboditi.“ Tako bi to trebalo biti u svim našim životnim promašajima: potrebno je da čovjek sam sebi kaže istinu. To vrlo dobro znaju svi bivši ovisnici. Drugo – a to je osobito lijepo! – Petar u sebi nema nimalo gorčine (ta ni on sam nije bio bez grijeha u noći Isusova suđenja). Jasno mu je da su to učinili u histeriji – iz neznanja i to je velika istina. Zlostavljač – pa bio on i osnovnoškolske dobi – nije zapravo svjestan koliko je strašno to što se, na primjer, ruga siromašnom učeniku. Zločinac nikada nije do kraja svjestan strahote svoga zločina. Zato Isus moli za svoje ubojice govoreći: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Svaki bi čovjek bio sličan Isusu kada bi sudio druge ljude onako kako sudi nepodopštine vlastitoga djeteta. I to je to. Kada čovjek postane svjestan svojih ludosti, može očekivati razumijevanje i oproštenje. A obraćenje na koje Petar poziva svoje slušatelje trebalo bi biti trajno opredjeljenje svakoga od nas.