Prije više od mjesec dana ministar rada Mirando Mrsić pohvalio se kako će se u okviru “Garancije za mlade” bitno smanjiti dugotrajna nezaposlenost mladih do 30 godina starosti. Kako komentirate takve Vladine mjere?

- U razdoblju 1998.-2008. nezaposlenost mladih u Hrvatskoj bila je u apsolutnom i relativno smanjivanju, ali se stanje pogoršalo nakon izbijanja gospodarske krize 2008. godine. Kao odgovor na pad potražnje za proizvodima poslodavci su smanjili i zapošljavanje. Broj slobodnih radnih mjesta tijekom krize opao je za približno trećinu, dok se osjetno pogoršao, udvostručio, omjer broja nezaposlenih i broja slobodnih radnih mjesta, odnosno broj tražitelja posla na jedno slobodno radno mjesto. Dok je prije krize taj omjer iznosio samo 11, početkom 2010. godine bilo je 22 novonezaposlenih na svakih 10 novih slobodnih radnih mjesta. To upućuje na to da za gotovo 55 posto novonezaposlenih nema slobodnih radnih mjesta.

- I dok Hrvatska ima razmjerno visoku stopu aktivnosti osoba u dobi od 25 do 49 godina starosti, sličnu prosjecima EU, stopa aktivnosti za mlade je mnogo niža. Zaposlenost ostaje značajan problem za mlade osobe koje su često zaposlene na određeno vrijeme i/ili na privremenim i povremenim poslovima te imaju velikih teškoća pri pronalasku stalnog posla koji omogućava profesionalni napredak. Najveće razlike u dinamici zapošljavanja (unutar 4 mjeseca od prijave) očite su s obzirom na postignutu razinu obrazovanja - što je viša razina obrazovanja, to je veća vjerojatnost zapošljavanja (oko petine za mlade bez srednjoškolskog obrazovanja u usporedbi s gotovo polovice mladih s magisterijem ili višim stupnjem visokoškolskog obrazovanja). Sukladno tome, udio dugotrajno nezaposlenosti među mladima postojano se smanjuje s rastućom razinom obrazovanosti... Za uspješan razvoj i potpuno ostvarenje programa “Garancije za mlade” potrebna je snažna suradnja među ključnim dionicima: javnim tijelima, zavodima za zapošljavanje, pružateljima usluga profesionalnog usmjeravanja, ustanovama za obrazovanje i osposobljavanje, službama za potporu mladima, tvrtkama, poslodavcima, sindikatima itd. Za to su presudni rana intervencija i djelovanje. Europska komisija pomaže svakoj članici u razvijanju i provedbi njezina plana. Sve u svemu, “Garancija za mlade” pogodna je za brže snalaženje onih koji su i inače spremniji za tržište rada, ali ne rješava potrebe ugroženih skupina niti mnogima daje trajno rješenje.

Kakvo je prema vašem mišljenju sadašnje stanje tržišta rada u RH, s obzirom na krizu, recesiju i gospodarske probleme s kojima se Hrvatska i dalje suočava?

- U Hrvatskoj glavni razlog za niski rast zaposlenosti (pa time i suženi prostor za zapošljavanje mladih) unatoč visokom rastu gospodarskih aktivnosti do ekonomske krize jest neprovođenje strukturnih promjena u gospodarstvu. Uništavanje radnih mjesta zbog likvidacije i stečaja velikog broja poslodavaca nije bilo praćeno s dovoljnim stvaranjem mogućnosti zapošljavanja u privatnom sektoru. Nezaposlenost i niske stope aktivnosti uglavnom su posljedica nedovoljne potražnje za radnom snagom i neusklađenosti ponude i potražnje rada. Razmjerno visoke realne plaće, institucionalna strogost i značajna neusklađenost ponude i potražnje u pogledu obrazovanja i stručnosti čine se najvećim zaprekama za dinamičnije djelovanje tržišta rada. Sve navedeno neposredno i pojačano utječe na sužene mogućnosti zapošljavanja mladih i slijedom toga njihovu visoku nezaposlenost.

Stalno se vode rasprave o Zakonu o radu, njegovim izmjenama i dopunama, različitim stajalištima sindikata i poslodavaca, ulozi Vlade u tom gordijskom čvoru, poštovanju i nepoštovanju ZOR-a... Što je tu zapravo ključan problem?

- Složen, skup i dugotrajan postupak otpuštanja demotivira poslodavce na veće zapošljavanje i/ili samo na zapošljavanje na određeno vrijeme. Poslodavci se očito prilagođavanju zakonskoj regulativi, pa se ne smije precjenjivati njezina važnost, ali ju se isto tako ne smije zanemariti. Nije presudno stvarati nove zakone i stalno mijenjati organizacijske strukture, nego treba poboljšati poštovanje postojećih zakona. Važno je ugraditi pozitivne poticaje koje će građani prepoznati. Država se treba prema građanima odnositi kao prema strankama kojima treba pružiti određenu uslugu, a ne im nametati nepotrebna ograničenja i stvarati neizvjesnost. Pozornost i rješenja u radnom zakonodavstvu ne smiju biti usmjereni samo na izravne i kratkotrajne nego na posredne i dugotrajne učinke politika ili mjera na cijelo društvo, a ne samo na pojedinu skupinu.

Dvojbena je i stavka rada na određeno i neodređeno vrijeme. Kako to komentirate?

- Rad na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme jako je prisutan među novozaposlenima. Bez obzira na to, udio radnika s ugovorom o radu na određeno vrijeme razmjerno je nizak u usporedbi s nekim državama jugoistočne Europe. Poslovi s ugovorima o radu na određeno vrijeme većinom su usmjereni na manju skupinu mladih radnika i u stvarnosti omogućavaju ograničenu fleksibilnost gospodarskim subjektima, usprkos njihove važnosti za stvaranje novih radnih mjesta. Mlade osobe obično nalaze posao mnogo brže od ostalih skupina nezaposlenih, ali najčešće je riječ o radu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme. Stoga, one češće prelaze iz zaposlenosti u nezaposlenost prije no što nađu posao na neodređeno vrijeme. Drugo, mali no ipak značajan dio mladih osoba ulazi u dugotrajnu nezaposlenost. Ti su mladi ljudi u posebice nepovoljnom položaju jer imaju malo ili uopće nemaju radnog iskustva. Stoga su veći dio svog života izloženi socijalnoj isključenosti i ovisnosti o sustavu socijalne skrbi. Tako su rad na privremenim i povremenim poslovima (kazualizacija rada) i dugotrajna nezaposlenost mladih osoba neposredni i opasni izazovi, ali bilo kakav rad je bolji od neaktivnosti.

S obzirom na više od 300.000 nezaposlenih, trebamo li doista raditi do 67. godine? U tom odnosu mladih i starih trpi li cijena rada?

- Potrebno je razbijati kriva vjerovanja kako će se zapošljavanjem starijih smanjiti prostor za zapošljavanje mlađih osoba. Broj radnih mjesta u gospodarstvu nije nepromjenjiv ili fiksan, već ovisi o mnoštvu čimbenika, a u najvećoj mjeri o cijeni rada. Ako je rad jeftiniji, onda će i zaposlenih biti više. Pojednostavljeno, ako bi košenje tratine ili šišanje živice pred kućom koštalo 15 kuna, gotovo sigurno to nitko sâm ne bi radio, no ako košta 150 kuna, onda se velika većina ljudi sama prihvati posla. Ako bi glačanje rublja koje stane u jednu perilicu stajalo 20 kuna, najvjerojatnije to nitko sâm ne bi radio, no ako stoji 50 ili 100 kuna, odluka je jasna. Rad je u Hrvatskoj skup ne samo zbog razmjerno visokih netoplaća nego i zbog velikih doprinosa koji se plaćaju, pa stoga poslodavci zapošljavaju manje ljudi nego što bi to inače činili da je ukupna cijena rada manja. Zbog visoke ukupne cijene rada sužava se prostor i za zapošljavanje starijih i mladih osoba u službenom gospodarstvu i/ili povećava se neslužbeno (sivo) gospodarstvo. Konačno, mladi i stari ne moraju raditi na istim radnim mjestima. Zbog svega navedenog važno je istražiti mogućnost sufinanciranja zapošljavanja starijih osoba te njihova primanja više vezati uz produktivnost. Potrebno je potaknuti i zakonodavna rješenja i praksu vezanu uz fleksibilni rad i rad kraći od uobičajenog te razmotriti sustav djelomičnog umirovljenja. Starije osobe moraju imati jasne i bolje poticaje te mogućnost i uvjete da nastave raditi, ali i same kroz cjeloživotno učenje i obrazovanje moraju poboljšati svoju zapošljivost, znanja i stručnost... Uglavnom, potrebno je izgraditi i/ili poboljšati opću svijesti o važnosti zadržavanja starijih osoba u svijetu rada ne samo u cilju smanjivanja mirovinskih rashoda nego i kao načinu očuvanja važne sastavnice društvenog ljudskog kapitala te odrednice veće socijalne uključenosti osoba poznije dobi.

Kakvo je sadašnje stanje s mirovinskim sustavom? Zašto se njegova reforma neprestano odgađa...?

- Reforma mirovinskog sustava je nužnost, ali sigurno nije jednostavna ni laka zadaća koja se može ostvariti preko noći. Reforme koje obuhvaćaju ograničenje troškova i prava osobito su teške i zahtijevaju mnogo vremena, znače narušavanje nečijih ostvarenih interesa, a sadašnji su oblici osiguranja postali gotovo svetinja, pa vlade u svijetu oklijevaju s poduzimanjem takvih reformi jer one mogu dovesti do izbornog poraza. U Hrvatskoj je potrebno postići svojevrsni nacionalni konsenzus oko osnovnih elemenata reforme. Također je nužno provesti uspješne javne informativne kampanje kako bi najšira javnost bila upoznata s razlozima ostvarivanja reforme i njezinim najvažnijim elementima jer bi tako bilo moguće smanjiti socijalne otpore koji neizostavno prate takvu sveobuhvatnu reformu. Zaključno, može se istaknuti kako nema potrebe za žurnim, nedovoljno promišljenim (ili brzopletim) mjerama, već je nužno pozorno propitati učinke svake od razmatranih mjera prije nego se išta učini. Slijedom navedenoga gotovo su sigurno štetne radikalne promjene u mirovinskom sustavu, ali je potrebno očuvati dobre strane dosadašnje reforme i ispraviti loše. Unatoč demografskim i gospodarskim teškoćama, Hrvatska treba i može izgraditi mirovinski sustav koji će građanima osigurati primjerene mirovine, ali to podrazumijeva i duže ostajanje u svijetu rada, prije svega dosljednim kažnjavanjem ranijeg umirovljenja i nagrađivanjem duljeg ostanka u svijetu rada, jačanje veze između uplaćenih doprinosa i primljenih mirovina. Građani moraju biti svjesni rizika smanjenja primanja u starosti te dodatnim privatnim mirovinskim osiguranjem i štednjom učiniti napore za odgovorno ponašanje tijekom radnog vijeka u cilju osiguranja primjerenih mirovina. Potrebno je postići dugoročno uravnotežen i održiv mirovinski sustav, odnosno prekinuti potrebu za pretjeranim transferima iz državnog proračuna, čime bi se trebala smanjiti izloženost mirovinskog sustava političkim intervencijama.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ