Plamen rata proširio se i na još jednu državu na Bliskom istoku, odnosno Arapskom poluotoku. Ovaj put radi se o Jemenu, arapskoj državi koja je i do sada prolazila kroz manje-više turbulentna razdoblja tijekom kojih su se mijenjali predsjednici i brojni ministri.

Prošli mjesec Jemen je doživio još jedan državni udar kojim je s vlasti skinut predsjednik Abd Rabbuh Mansur Hadi, koji je od izbora za predsjednika 2012. godine pa sve do rušenja u siječnju ove godine uzaludno pokušavao ujediniti izrazito razjedinjenu državu i staviti pod državni nadzor cjelokupni državni teritorij. Dokaz koliko je u tome uspio najbolje se vidi kroz aktualno kulminiranje sukoba.

Država Jemen podijeljena je prema nekoliko osnova, od kojih je prva podjela na dvije etničke komponente. Naime, 60 % Jemenaca su Arapi suniti, dok je 40 % Arapa šijita, pripadnika naroda Houthi. Druga podjela je teritorijalna, odnosno teritorij je kontroliran od više političkih faktora. Najveći dio je pod nadzorom legalne vlade u Saani, drugi dio je pod nadzorom šijitskih pobunjenika, dok je treći dio pod nadzorom ekstremnih islamista pod vodstvom Al-Kaide i Ansara al-Shariae. Kulminacija sukoba dogodila se nakon što je predsjednik Hadi pokušao sastaviti vladu nacionalnog jedinstva, u koju su odbili ući lokalni šijiti. Nedugo potom, šijitski pobunjenici predvođeni Mohammedom Ali al-Houthiem pokrenuli su napad na vladine snage, te je al-Houti nakon ulaska u glavni grad preuzeo vlast u državi.

Naravno da je taj potez sa zgražanjem dočekan u Saudijskoj Arabiji, koja se brzo umiješala u sukob raketirajući položaje šijitskih pobunjenika i slanjem kopnenih snaga. Potez Saudijske Arabije s negodovanjem je dočekan u Iranu, no iranske vlasti izjavile su da se neće miješati u sukob u Jemenu.

Kao ilustracija sigurnosnog stanja u Jemenu može poslužiti događaj koji se zbio krajem 2013. godine. Takvih ili sličnih događaja bilo je i prije, no on je vrlo indikativan i zorno opisuje kaos koji vlada u toj državi. Dakle, 5. prosinca 2013. godine, u ranim jutarnjim satima, dok su uposlenici jemenskog Ministarstva obrane čekali u redu na uobičajeni sigurnosni pregled prije ulaska u kompleks ministarstva, ulazu se iznenada približio osobni automobil koji je prethodno probio sigurnosne zapreke, te je dolaskom do ulaza eksplodirao sijući smrt i razaranje. Opći metež koji je tada nastao iskoristili su pripadnici podružnice Al-Kaide Arapskog poluotoka (AQAP), upavši u kompleks i ubijajući sve što im se našlo na putu. Konačna bilanca napada - najmanje 52 ubijenih i više stotina ranjenih, od kojih 18 pripadnika Jemenske vojske. U sukobima koji su uslijedili nakon upada u kompleks ubijeni su svi napadači.

Ovaj događaj, koliko god bio zastrašujući i smrtonosan, ni u čemu se ne razlikuje od brojnih sličnih napada koje su do sada izvodili ekstremisti diljem Sirije, Iraka i Afganistana. Klasičan modus operandi - prvo bombaš samoubojica detonira automobil koji izazove opći metež, što tada koriste naoružani pripadnici nastavljajući sa smrtonosnim pohodom. Možda jedina razlika mogla bi biti u tome što se ovaj napad mogao očekivati. Vođa Arapske podružnice Al-Kaide - Sheik al-Wahishi, i glasnogovornik te organizacije Sheik Sulayman al-Rubaish - u više su navrata najavljivali mogućnost osvete izvođenjem spektakularnog napada protiv jemenskih državnih institucija, a naročito protiv vojske. Napadi na jemenski režim odgovor je, ili bolje reći - osveta za suradnju sa SAD-om i ubojstvima velikog broja članova te opasne organizacije, a uslijedili su nakon nedavnih napada na vojne baze u istočnim Jemenskim provincijama Shabwa i Hadramawt.

Al-Kaida Arapskog poluotoka ili skraćeno AQAP, nastala je tijekom 2007. godine, kao rezultat uspješnih i nemilosrdnih protuterorističkih poteza Saudijske Arabije. Oni članovi Al-Kaide koji tom prilikom nisu ubijeni ili uhićeni, pobjegli su u Jemen gdje su pronašli utočište u širokom pustinjskom području kojima upravljaju pripadnici raznih nomadskih plemena i gdje je jemenski državni suverenitet samo simbolične naravi, ako uopće i postoji. Nešto slično dogodilo se i nakon rušenja Egipatskog predsjednika Mohameda Morsia, kada su pripadnici ekstremnih dijelova Muslimanskog bratstva pronašli utočište kod brojnih beduinskih plemena na području Sinaja.

Inače, termin Arapsko proljeće za pobunu osiromašenog sloja stanovništva u arapskom svijetu, izmišljen je na Zapadu, odnosno od strane novinskih izvjestitelja koji su tim događajima na taj način htjeli dati romantičnu notu i prikazati ih kao borbu širokih masa za prava pojedinaca i demokraciju. Podsjetimo, sve je počelo samospaljivanjem uličnog prodavača u Tunisu, te se pobuna ubrzo raširila na ostale arapske zemlje Magreba i Bliskog istoka.

Danas, tri godine nakon početka, mnogi se pitaju što se zapravo dogodilo. Evidentno je da su srušeni diktatorski režimi, održani su parlamentarni i donekle demokratski izbori, no na vlast nije došla progresivna i po Zapadnom “ukusu” demokratski orijentirana inteligencija, naprotiv, svjedoci smo, neki kažu “buđenja islama”, kao političkog subjekta, iako je takav islam oduvijek bio prisutan jednim dijelom u legali, a drugdje u ilegali.

Dakle, tri i pol godine nakon revolucija, termin Arapsko proljeće izgubio je svoj smisao. Možda je počelo kao buđenje širokih obespravljenih masa, no pozitivan rezultat u potpunosti je izostao. Ipak, nešto je rezultiralo kao posljedica Arapskog proljeća, a to je konačan rasplet dugotrajne borbe između panarabizma i panislamizma. U konačnici je pobijedio panislamizam, koji je tijekom svoje borbe s arapskim nacionalistima iznjedrio islamski ekstremizam, uključujući i zloglasnu Al-Kaidu i njezine podružnice diljem svijeta. Možda najopasnija i definitivno najubojitija podružnica nalazi se upravo u siromašnom Jemenu.

Nakon arapskog proljeća 2011. godine, u Jemenu je pokrenuta politička borba koja traje do današnjih dana. Predsjednik Ali Abdallah Saleh, koji je Jemenom čvrsto vladao tijekom više od 30 godina, nakon dugotrajnih uličnih prosvjeda bio je prisiljen na ostavku. Povlačenje predsjednika Saleha dogodilo se nakon što je dogovoren prijelazni plan na temelju kojeg u veljači 2012. godine na vlast došao donedavno aktualni predsjednik Abdrabbuh Mansour Hadi. Sukladno prethodno usuglašenom planu novi predsjednik je imao zadaću sastavljanje novog ustava i raspisivanje izbora najkasnije do kraja 2014. godine.

Međutim, iako je predsjednik Hadi poduzeo značajne korake, najteži dio reformi je izostao, odnosno neadekvatne i nedovoljne mjere vezane za suzbijanje raširene korupcije i nepotizma, potom sređivanje katastrofalnog stanja u vojsci uvođenjem koherentne upravne i zapovjedne strukture, uspostave stege i jedinstvenog duha zajedništva, smanjivanje uloge starih vojnih elita bez izazivanja neprijateljskog odgovora privilegiranog sloja bivšeg zapovjednog kadra. Sve navedeno trebalo je ostvariti unatoč strašnim sigurnosnim izazovima, odnosno neprekidnim napadima Al-Kaide, sabotažama kritične infrastrukture, rastu utjecaja i nazočnosti naoružanih plemena u većim gradovima i separatističkim zahtjevima na jugu zemlje naseljenom šijitima.

Posljednji i definitivno najvažniji izazov koji je stajao pred jemenskim vlastima jest rješavanje velike humanitarne katastrofe, odnosno sve većeg siromaštva šireg sloja stanovništva. Više od polovine 24-milijunskog stanovništva, točnije 10,5 milijuna, treba pomoć u hrani, 6,5 milijuna nema pristup osnovnim liječničkim uslugama, dok je oko 350 tisuća interno prognano iz svojih domova.

Sudeći prema sadašnjem razvoju situacije, mir je daleka opcija, a rat poprima dramatične razmjere. Da je u Jemenu totalni kaos, svjedoči i evakuacija američkih i britanskih državljana iz te zemlje, kao i evakuacija Rusa iz glavnog jemenskog grada Sane, zrakoplovima i brodovima.

(Marko Džigumović M.A., stručnjak za domovinsku sigurnost i protuterorizam)