Tko će nam sljedećih dana onako prepoznatljivo ponosno s obveznim šeširom prošetati Europskom avenijom, Parkom kulture, promenadom, pa natrag polaganim korakom do svog Donjeg grada? Tko će nama Esekerima bilježiti naše zgode i nezgode upućujući nas u povijest? Tko će, kad nema više našeg dobrog duha - Ervina Heinea. Preminuo je u svom domu u Cvjetkovoj 17 sigurno ne završivši svoju posljednju priču. Ali mi ćemo ju dovršiti kao sjećanje na osebujnog pisca, gotovo pa kroničara grada na Dravi, iz kojeg nikada nije otišao. A neće ni sada, jer bit će pokopan ovih dana na osječkom Centralnom groblju.

Heine je rođen 19. travnja 1952. u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na zagrebačkom sveučilištu diplomirao je politološke znanosti te je neko vrijeme radio kao srednjoškolski profesor u Osijeku. Prve tekstove objavljuje 1993. godine na valovima Radija Baranja, surađujući u emisiji za Nijemce i Austrijance. Početkom 1994. postaje stalni suradnik dnevnih novina Glas Slavonije. Napisao je dvije knjige – “Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka”, u izdanju Pan libera i “Priče iz Zlatnog vola“, izbor iz tekstova objavljenih također u Glasu Slavonije. O autorskom određenju Ervina Heinea sažeto je u predgovoru knjige progovorio Zvonko Maković: “... Heine nije kroničar, jer njegovo shvaćanje vremena pravom je kroničaru posve nerazumljivo. Heine se slobodno kreće kroz vrijeme, prije svega prošlost, i na najneočekivaniji način kida kontinuitet, vidjevši u slučaju, štoviše u kaosu, izazov...”

Kada se kao novinar, tamo 1994. pojavio u dnevnoj gradskoj, onda najnervoznijoj, visokotlačnoj rubrici Glasa Slavonije, Ervin Heine, srednjoškolski profesor, doimao se nenametljivo, tiho, uokolo pitajući novu radnu okolinu pogledom, odgovarajući otprilike isto, s hitro dodajućom malom gestom i mimikom. Dobro sam ga upoznala tek kada je počeo objavljivati priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka, dio tih tekstova uknjižen je u njegovoj istoimenoj knjizi, a surađivao je i u radioemisijama za Nijemce i Austrijance. Znali smo koliko je tu vremena, duha i znanja potrošio listajući stare cajtunge u plemenitosti muzejske tišine, ja za to nikada nisam imala zicflajša, pa sam mu potiho pomalo zaviđala.

Tako je Ervin napisao i Priče iz Zlatnog vola, rođene također iz kolumni u Glasu, davši tim osječkim pričama punu pozornost. Čuvajući povijesnu baštinu, poznavajući povijesne znamenitosti grada, zapisivajući zgode običnih ljudi iz osječke svakodnevice, često u zadimljenim gostioničnim ambijentima, gdje smislenost dobiva neke drukčije, začudne prizvuke, tamo gdje se pozorno slažu komične i tragične priče, često bez nekih odrednica vremena.

Dugo, dugo se nismo sreli, živeći tako unterštatski i oberštatski svoju svakodnevicu, s pohranjenim često sličnim pričuljcima u prolaznosti, no znali smo da smo tu, istoesekerski rođenci... Lj. Antonić/D.Kovačević