Amira Medunjanin, sarajevska pjevačica sevdaha osebujna stila, koja uspješno nastupa na europskim pozornicama, u subotu prvi put stiže u Osijek.

U kinu Europa dočekat će ju nestrpljiva publika koja žudi napokon uživo čuti glas koji, kažu znalci, u slušatelju izaziva spektar najljepših emocija. Pogađa u dušu...

Vaši su nastupi u Zagrebu, Rijeci, Splitu... iznimno dobro prihvaćeni, kao, uostalom, i oni koje održavate diljem regije i Europe. Radujete li se dolasku u Slavoniju, među Slavonce i Baranjce koji jedva čekaju uživo čuti “Ženu sa slavujem u grlu”, kako su vas ne jednom nazvali.

- Neizmjerno se radujem što dolazim u Osijek prvi put. Iskreno, nikada nisam bila, a čula sam od prijatelja da je Osijek poput kocke šećera. Vidite, posljednjih nekoliko godina uglavnom sam imala nastupe u Europi, i smatram da sam sretna što mogu vidjeti sva ta lijepa mjesta i upoznati zanimljive ljude. Ali, kada dođem ovdje, onda je to sasvim druga priča. Ono što zasigurno znam je da ću prvo malo prošetati, otići na kavu i skoknuti do tržnice. Čisto da vidim kako grad diše, a onda ću do Sajma, jer me suprug zadužio da mu vidim neke udice ili štapove za ribolov, nemam pojma o čemu se radi, uglavnom - imam zapisano. Ne znam hoću li imati vremena sve vidjeti, ali već odavno planiram doći u Osijek, onako turistički, za svoju dušu, da se malo odmorim.

Često ste isticali kako publika uvelike određuje smjer koncerta. Dolazite među poklonike svoje glazbe, od kojih vas mnogi još nisu imali prigodu čuti uživo. Izvrsna prilika da razmijenimo emocije, naučimo mnogo toga jedni o drugima, veselimo se i plačemo zajedno, zar ne? Kakva su, općenito, vaša očekivanja od publike. Što vam ona mora pružiti da biste joj se dali bez ostatka?

- Da, slažem se. Ali, vjerujte mi na riječ, živo me zanima kako će sve to izgledati. Ipak nam je ovo prvi susret. Možda će nam trebati malo vremena da se upoznamo i da se opustimo. Ne znam. Vjerujem da će program koji smo pripremili biti zanimljiv publici. Ali, to ništa ne mora značiti. Publika je jedina mjerodavna. Iskreno bih voljela da zajedno uživamo u pjesmama koje svi znamo i da nam bude lijepo u ta dva sata, i što očekivati više od toga. Premda, imam neki osjećaj da će to biti vrlo interesantna noć.

Organizator osječkog koncerta najavljuje vas kao “Kraljicu sevdaha”. No, vaše je promišljanje sevdaha, odnosno sevladinki i sevdalinski ugođenih pjesama, toliko osebujno, posebno i nadahnujuće da, smatram, nadilazi sve te kraljevske i carske titule. Naime, dok pjevate, dajete srce i ulazite u tuđa, ne držeći distancu, zbog čega ne čudi što vas nazivaju i balkanskom Billie Holiday. Trebamo li na koncert ponijeti mnogo papirnatih maramica?

- Slažem se s vama. To s 'kraljicom' mi toliko teško pada da vam to ne mogu iskazati riječima. Kakve veze titule imaju s glazbom koja je potekla iz naroda. Pomalo već guši i to uspoređivanje, kada znamo da je to strašno nezahvalno. Ovdje niti ima, nit’ može biti bilo kakve narcisoidnosti, ili elitizma. To nema veze sa životom i s glazbom koju volim. Ionako je najmanje važno kako vas najavljuju, dok god ljudi znaju o čemu se radi. Kada već govorimo o tome, ima jedna zanimljiva zgoda iz Engleske. Prije koncerta sam otišla k prijatelju na večeru u Peckham, kvart koji se nalazi u jugoistočnom dijelu Londona. Međutim, nisam znala da me ljudi s BBC radija traže u dvorani i hotelu za intervju. Nekako su došli do telefona mojih prijatelja i zove novinar uživo u program taman dok sam večerala. Ja im kažem gdje sam, a njima nije jasno otkud ja u Peckhamu, budući da to i nije baš najljepši i najsigurniji kvart u Europi, a osim toga koncert ide za dva sata, i to na drugom kraju grada. Onda im ja lijepo sve ispričam što je od slanih, slatko-slanih, ljutih jela, salata i deserata na stolu, da bi novinar, onako uz veliku dozu prepoznatljivog engleskog humora, komentirao da to izgleda kao gozba za kraljevsku obitelj. A ja mu kažem da “ako je ovo gozba za kraljeve, onda se ja osjećam kao princeza od Peckhama”. I tako smo se, jedno pet minuta, svi smijali i dobacivali u programu uživo.

A što se tiče maramica, ženama je malo lakše jer postoji vodootporna šminka, a za muški dio publike mogu poslužiti i rukavi. Naravno, sada se malo šalim. Premda i ja često zaboravim maramice, pa mi rukavi nekako baš budu pogodni. Srećom, većinom sam u crnom tako da se fleke od razmazane maskare baš i ne primijete. Bar se nadam da je tako.

Vaše suze doista nisu rijetkost dok pjevate. Plašite li se da biste jednom mogli otupjeti, početi pjevati samo radi pjevanja? Meni se to čini nemogućim za hrabru ženu koja je ostavila izvrstan posao u Europskoj komisiji i obećavajuću diplomatsku karijeru zamijenivši ih nesigurnim poslom glazbenice.

- Rekla sam mnogo puta da je to moja sudbina. Možeš bježati koliko hoćeš, ali uvijek te stigne. Možda i zbog toga kako sam se našla u svemu ovome, ne mogu biti profesionalac. Za mene je svaki nastup kao i prvi i nemam puno izbora. Ili da izgorim, ili da siđem s pozornice. Vjerojatno kada više ne budem u stanju proživljavati i dijeliti s ljudima, jednostavno zatvorit ću ta vrata, i krenuti nekim drugim putem.

Od 2003. godine, kada ste snimili pjesmu s Mostar Sevdah Reunionom, do današnjeg dana, kada je iza vas pet albuma i bezbroj nastupa, kako tumačite svoju vještinu i dar da toliko puta otpjevanim pjesmama uvijek uspijevate dati vlastitu dimenziju i da ih pritom činite toliko univerzalnim da ih razumiju i oni koji ne znaju ni riječi jezika na kojima pjevate?

- Ta se moć nalazi u glazbi. Sva se ljepota i lakoća i strast i ljubav sažimaju u jednoj jedinoj pjesmi. I tako to krene, od pjesme do pjesme. Puno puta pomislim kako bi izgledalo da sam živjela u nekom drugom vremenu. A te su mi pjesme kao ogledalo nekog drugog svijeta, koji je koliko nevin, toliko i kreativan i nenametljiv, a i sretan i sjetan i lagan. To je ta priča u kojoj se svi možemo naći bar na trenutak. Jezična barijera ne postoji kada su slike tako lijepe i kada se poruke pjesme prenesu i pobude sreću, ili tugu, ili čežnju.

Živimo u stoljeću u kojem nemamo baš puno vremena za sebe i nekako nam sve izmiče, a ako ne hranimo dušu, ne možemo biti ni sretni, a ni zadovoljni sobom.

I za kraj, s kim ćete nastupiti u Osijeku i koliko su vam važni glazbenici koji vas prate na koncertima i sviraju na vašim albumima? Onim nestrpljivima, otkrijte bar neke od naslova pjesama koje ćemo čuti u kinu Europa u subotu.

Da, nastupamo u kinu Europa i vidjela sam da je to prekrasan prostor. Ovaj put dolazimo kao trio s kolegama Antom Gelom na gitari i Zvonimirom Šestakom na kontrabasu. Budući da nam je prvi nastup u Osijeku, željeli bismo predstaviti program koji nije isključivo vezan uz novi album. Ipak nam je ovo prvi susret i vidjet ćemo kako će se koncert odvijati. Imam veliku sreću što radim s iznimnim umjetnicima i svakom se nastupu posebno radujem, jer nemam pojma u kojem smjeru ćemo otići. Puno mi znači potpora suradnika i svi smo u ravnopravnom položaju kada je glazba u pitanju. Ali, prije svega, moram reći da se radi o jako dobrim ljudima. Istina je da na nastupima ima dosta improvizacije, jer nas ponese i glazba i publika. Uostalom, komu je stalo da gleda ili sluša jedno te isto. A i meni bi bilo dosadno. Već sam rekla da sve ovisi o energiji kako nas na pozornici, tako i ljudi koji nas dođu slušati. E sad, ako bude prilike i budem smjela, voljela bih da možemo otpjevati zajedno s publikom, između ostalog, meni jako dragu pjesmu o jednoj Marici iz Koprivničkog Ivanjca. I sad, poslije sve naše priče, poželim ovog trenutka izići na scenu. Čini mi se da će biti baš interesantno u Osijeku…