Sada je konačno već svima jasno zašto je Ivo Josipović izgubio drugi mandat za predsjednika Republike. Kako je vladao, tako je i završio. Gubitnički. Državnik koji uglavnom nije znao što zapravo želi, što o čemu misli, a niti donijeti odluku, danas se isto tako ponaša čak i kao političar na margini.

Nakon što je iseljen s Pantovčaka nije znao ni što bi sa sobom. Mislio je vratiti se na Pravni fakultet, ali tamo ga ne žele do jeseni. Nije znao hoće li ostati u politici, a kamoli hoće li se vratiti u SDP, priključiti nekoj drugoj opciji ili pak osnovati novu stranku.

No, ovih nas je dana iznenadio odlučnošću potvrdivši da ipak osniva stranku, samo što joj još uvijek ne zna ime, kao ni tko će je s njim osnivati i tko će mu se od uglednijih imena pridružiti, kao ni koji mu je konkretni program koji bi se bar malo razlikovao od već postojećih. Doduše, svi na koje cilja, odreda su izjavili da s Josipovićem nemaju što raditi. Bivšeg predsjednika to ipak nije omelo pa je i mogao izjaviti kako je spreman za funkciju premijera. Dobro da je to izjavio kao bivši političar, jer bi ta njegova izjava zgranula čak i Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida, na čiju suradnju Josipović navodno računa, a nešto slično čuje se i iz te stranke.

Uglavnom, neće Josipoviću biti lako, a nije mu vjerojatno ni danas kada sluša nemilosrdne kritike na svoj račun, pa se uz to teško može i razabrati na koju to široku koaliciju računa, a koju bi, naravno, on predvodio, jer samo bi tako i mogao, nekim čudom, zasjesti u premijersku fotelju. Prema nekim nagađanjima, osim Sinčića i Živog zida kojem popularnost polako kopni, Josipović navodno u savezu “izgubljenih” vidi i bivšu zamjenicu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, Sandru Švaljek, kao i još nekolicinu donedavno nepoznatih političara. Je li to snaga s kojom se u zacementiranoj dvopartijskoj državi može na izbore, tek će se vidjeti. Međutim, prema dosadašnjim iskustvima šanse za uspjeh su minimalne, bez obzira na to što se sada Josipović kune u svoja autentična socijaldemokratska uvjerenja, a koja u pet godina svoga mandata i nije baš iskazivao.

Ipak, Josipović se konačno probudio, ali debelo kasni pa ne čude prognoze o slabim šansama. Svojom je dugogodišnjom pasivnošću sam presudio svojoj političkoj karijeri te je i ostao potpuno sam. On iza sebe skoro da nema nikoga. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati ljudi koji bi danas stali uz njega. Potencijalne saveznike rastjerao je pak vlastitom nesposobnošću da bude timski igrač, što potvrđuju čak i oni koji su se u jednom trenutku vidjeli s Josipovićem i maštali o izvršnoj vlasti, a sada bi bili sretni da se dočepaju i saborskih fotelja, te debele hladovine koja i nije tako malo plaćena.

Piše: Damir GREGOROVIĆ