Preduskrsno pa uskrsno ozračje i raspoloženje građana Hrvatske vladajućima je baš dobro došlo da malo predahnu i da ih se ne propituje o problemima koji se sve više gomilaju.
Dobro je došlo i većini građana, jer su bar nakratko zaboravili na tmurnu svakodnevicu. Dijelio se besplatni fiš-paprikaš, na jugu srdele i druga jeftinija riba, a bilo je pomalo i za Uskrs. Baš kao da je sve super i za pet.
Nekoliko dana nitko nikoga nije davio i gnjavio, ali ne brinimo, neće ni dalje. Vrlo brzo će i 1. svibnja, Praznik rada, pa će na red doći besplatni grah, sindikati će simbolično upozoriti na kršenje radničkih prava i slične parole... Zatim ćemo na godišnje odmore. I kada onda da sva ta sila obespravljenih i ugnjetenih Hrvata uopće stigne dići glas i reći - sada je dosta! Prosvjedima, štrajkovima natjerati sve odgovorne da se već jednom trgnu i zemlju konačno koliko-toliko dovedu u red. Da radnici brodogradilišta, Imunološlog, farmeri i svi drugi zakinuti za zarađene plaće ne moraju sami tražiti rješenja.
Ali pojavljuje se tu i nova moda. Prije desetak dana i hrvatski su mljekari prosvjedovali pred sjedištem Europskog parlamenta u Bruxellesu s ostalim europskim proizvođačima mlijeka zbog ukidanja kvota za proizvodnju mlijeka, koje ne odgovara manjim proizvođačima. No, daleko je Bruxelles, odande se galama i zahtjevi slabije čuju.
SINDIKALNA HLADOVINA
Nema tu lijeka ni pomoći. Jednostavno, apatija i pasivnost ušutkale su i najglasnije. Zanimljiv je to fenomen. U trenutcima koji su, prema procjenama sociologa, najplodnije tlo za štrajkove i izlazak prosvjednika na ulice te općenarodni bunt u vrijeme krize, koja uzima danak ukidanjem radnih mjesta, zamrzavanjem ili snižavanjem plaća - hrvatski građani šute i trpe. Za razliku od prosvjednički nastrojenih brojnih drugih europskih naroda, Hrvati izbjegavaju izići na ulice, jer valjda je jednostavnije nastaviti krpati kraj s krajem.
Neće Hrvatsku, poput primjerice, Grčke, pa i Francuske, radništvo nikada paralizirati. A i sindikati sve manje spominju opće štrajkove zaposlenih u svojim sektorima, oni kao da i ne postoje. Njihov je domet poneka konferencija za novinare s mlakim porukama iz udobnosti fotelja u luksuzno uređenim prostorima.
- Rješenje se ne traži na ulici, nego na radnom mjestu, ne u demonstracijama, već u pregovorima - zborio je svojevremeno Ivica Mudrinić, tadašnji predstavnik poslodavaca u Gospodarsko-socijalnom vijeću, gdje još sjede i predstavnici Vlade i sindikata.
Mudro je tada za svoje i tuđe interese zborio Mudrinić, a sindikati ga i razumijeli te poslušali. Jer spominjući prosvjede i štrajkove svi odmah pomisle na rušenje vlasti, a ne da je to jedini način (ako se prava ne mogu rješavati za stolom) da se izlaskom na ulice dokaže vladajućoj strukturi da ne radi kako treba. U tom slučaju preostaje samo ulica, ali za to do dana današnjeg nitko u Hrvatskoj nije pokazao snagu. Sve se nešto pregovara, i to u rukavicama, baš kao da na sve strane teče med i mlijeko. Umjesto na ulice, hrvatska bi socijala najradije pred pučke kuhinje ili u redove ispred Crvenog križa, i to im je jedina društvena aktivnost. Naravno svim je vlastima to odgovaralo pa se narod i navikavao, različitim metodama, da ne misli, da ne preuzima odgovornost, da bude pasivan, a to je nakon nekog vremena urodilo nepovjerenjem u institucije, te najgorim od svega - nevjerovanjem u budućnost. A Hrvatskoj treba nova nada i optimizam koliko i novac.
I ove će godine, sigurni smo, u brojnim državama svijeta biti održani prosvjedi u povodu Praznika rada, no u našoj zemlji bit će mirno, svečano, bez obzira na društvenu nepravdu, nezaposlenost, mjere štednje, rezanja radničkih prava i primanja nedovoljnih za siguran život. U međuvremenu diljem svijeta građani izlaze na ulice i ustraju u svom naumu. Ne samo predvođeni sindikatima ili prigodno za Praznik rada.
I sociolog Dražen Lalić ne očekuje od hrvatskih građana masovni izlazak na ulice, no brine ga masovna socijalno-politička apatija. Glavni problem u Hrvatskoj je letargija i apatičnost, upozoravaju i drugi stručnjaci. Sve vrijednosti stagniraju, pa i prihvaćanje liberalno-demokratskih vrijednosti, kažu istraživanja. Optimisti, usprkos tome, vjeruju signalima izvana i tvrde da je hrvatsko društvo na pragu promjena. Ali, to ćemo tek vidjeti jer opada prihvaćanje svih mogućih vrijednosti. Onih individualnog života, kao i interes za svijet oko sebe. Od putovanja i zabave do politike. Općenito ljudi su sve manje zainteresirani. Hoće li bolja budućnost doći u tihoj patnji hrvatskih građana koji krpaju kraj s krajem svakoga mjeseca ili s prosvjedima uzavrelih gradskih ulica, scenarij je koji se tek piše ovisno o tome kojom žestinom kriza udari na život svakoga od nas.
STAGNACIJA VRIJEDNOSTI
Na sve to u jednoj od propovijedi u Mariji Bistrici upozorio je i kardinal Josip Bozanić rekavši: “U svakidašnjem životu nismo oslobođeni otrovnih ugriza u našem hrvatskom društvu, unošenja malodušnosti, razočaranja, štetnih ponuda... Svi smo pozvani da svatko prema odgovornosti koju ima učini ono što je moguće kako bi se promijenilo ovo teško stanje... Potrebni su nam novi ljudi, naše društvo treba više povjerenja dati mladima, osposobljenim članovima društvene zajednice”, naglasio je Bozanić, zaključivši: “Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda, snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.”
Piše: Damir GREGOROVIĆ
PSIHIČKO STANJE
Nismo dovoljno aktivan narod
Kakvo je pak psihičko stanje Hrvata upitana je i poznata psihologinja Mirjana Krizmanić, koja je odgovorila: “To vam ja ne mogu odgovoriti, ja ne znam kakvo je psihičko stanje Hrvata. Ono što mogu reći je ono što vidim, a to je da su pasivni, apatični, komotni i da se ni za što neće sami boriti, već uvijek očekuju da netko drugi za njih riješi te probleme. Ja mislim da bi ih mi sami trebali rješavati zajedno”, izjavila je Krizmanić. Hoće li Hrvati krenuti u nešto ozbiljnije tek kad dođemo u onaj ponor nad kojim sada stojimo, odgovara: “Teško je to reći. Govorimo 'Hrvati' kao da je to jedna homogena grupa. Mi imamo veliku društvenu raslojenost. Imamo jedan silno bogati sloj koji se obogatio u vrijeme rata i koji ni u kakav ponor neće ni upasti i imamo većinu koja vrlo teško živi. Kad dođu u ponor, onda tek neće moći ništa i bit će totalno pasivni jer će se boriti za koricu kruha. Jednostavno nismo narod koji je dovoljno aktivan da se sam bori za svoja prava.”
ROK JE VEĆ ISTEKAO
Referendumi su sve besmisleniji
Nakon mnogobrojnih propalih privatizacija i sveopće pljačke, sindikati i nevladine udruge tek odnedavna najavljuju zajedničku platformu radi protivljenja privatizaciji javnih usluga i dobara. Prva na meti je monetizacija autocesta. I tu na red dolazi sve besmisleniji referendum. Mate Kapović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedan od vođa Radničke fronte smatra da argumenti hrvatskih vlada koje slušamo već 20 godina, “da treba prodati nešto, jer proizvodi gubitke”, ne stoje. “Gubitci se namjerno rade, a pritom se slijeva novac u nečije džepove. Niz je svjetskih primjera privatizacija javnih usluga, koje su potom postale znatno lošije, pa ih je država morala vratiti pod svoje, plativši pritom preveliku cijenu. Inicijativa sindikata i udruga mora biti proširena, jer Vlada je najavila privatizaciju svega i svačega, a platforma ima šanse”, smatra Kapović. Da platforma nema šanse za uspjeh, jer Vlada radi što hoće, a građani su pasivni i referendum ne bi uspio, smatra i psihologinja Krizmanić.
Za razliku od prosvjednički nastrojenih drugih europskih naroda, Hrvati izbjegavaju izići na ulice. Valjda im je jednostavnije krpati kraj s krajem...