Nogometaši u potrazi za unosni(ji)m inozemnim transferom posljednjih godina više ne gledaju samo kako se domoći Zapada. Hrvatskih nogometnih “gastarbajtera” danas ima na svim svjetskim meridijanima i paralelama.

Svakako je zanimljiv primjer i Osječanina Gorana Ljubojevića. Nakon karijere u NK-u Osijek, Dinamu, Zagrebu, inozemni kruh zarađivao je u Švicarskoj, Belgiji, Švedskoj, Rumunjskoj, a prošle godine otisnuo se u Singapur. Nije se tamo dugo zadržao, na početku 2015. karijera ga je odvela prema u svakom smislu ne samo nogometno egzotičnoj Indoneziji, gdje je postao član kluba Sriwijaya iz Palembanga, grada na jugu otoka Sumatre. Palembang je sedmi grad po veličini u državi i jedan je od starijih. Inače je glavni grad nekadašnjeg budističkog kraljevstva Srivijaya, koje se prostiralo većim dijelom današnje Indonezije, najveće otočne države na svijetu, koju čini više od 17 tisuća otoka, od kojih je šest tisuća naseljenih.

Naravno, najveći su Borneo, čiji južni dio pripada Indoneziji, te Java i Sumatra, o kojima smo nekada u školi učili kao o najgušće naseljenim područjima na svijetu. Danas ta titula pripada Javi, premda Ljubojević i na Sumatri osjeća veliku gužvu stanovnika, posebice kada iziđe na cestu.

- U Indoneziji živi 250 milijuna ljudi, ali se radi o ogromnom području, pa je, primjerice, od moga grada do Bornea 1600 kilometara. Sigurno ima i napučenijih gradova od Palembanga, no ovdje su motorkotači najčešće prijevozno sredstvo, što sigurno donekle spašava situaciju kada je riječ o gužvama na cesti. Ali, moram priznati, svaka vožnja mi je stres. Zna se dogoditi da je na pola ceste srušeno drvo. A, usto, motori ulaze iz suprotnog smjera bez gledanja, pa je čudo što još nikoga nisam udario - priča nam Ljubojević, kojem su nedavno u posjetu bili supruga Marina i sin.

Osim motora i, naravno, automobila različitih marki i godišta, ali i kvalitete, po ulicama se i vozi tzv. becak, tradicionalno prijevozno sredstvo slično rikši, samo što se becak pokreće pedalama ili ga se gura odostraga. Vozači becaka na glavama imaju tradicionalne šešire, slične onima za rad u rižinim poljima, kojih ne nedostaje po cijeloj Indoneziji.

Inače, brojne su razlike između Sumatre i Jave. Primjerice, na Sumatri postoje tigrovi, a nije neuobičajeno na ulici sresti i majmune. “To je kao kad na ulici kod nas vidiš pse lutalice”, kaže Ljubojević.

Java je središnji zemljopisni i povijesni dio Indonezije, gdje se nalazi i glavni grad države Jakarta. Po tradiciji su Indonezijci bili hinduisti i budisti pa su brojni hramovi, među kojima je i budistički hram Borobudur na Javi, koji je jedno od sedam čuda svijeta, a do 19. stoljeća bio je ispod naslaga lave. Poznato je, naravno, da je Java vulkanskog podrijetla, pa, za razliku od Sumatre, na njoj postoje brojni ugasli ili još uvijek aktivni vulkani. U 16. stoljeću u Indoneziju je stigao islam, pa je on postao dominantna religija. Čak četiri petine stanovnika danas su muslimani, što Indoneziju čini najvećom muslimanskom državom na svijetu.

Brojne su i druge razlike između stanovnika Jave i Sumatre. Na Javi više vole slatkastu hranu, a na Sumatri je sve ljuto jer u sve stavljaju čili.

- Moj je dojam da su ljudi s Jave puno opušteniji, sve im je laganini, a Sumatrani su temperamentniji i energičniji - govori naš Osječanin.

Velika je razlika i u jezicima. Ljudi s Jave i Sumatre gotovo se uopće ne razumiju ako ne govore službenim jezikom, koji su svi obvezni učiti u školama. U školama se stoga uče regionalni i službeni indonezijski jezik, a vrlo malo se u škole uvodi, primjerice, engleski, tako da više od 90 posto ljudi uopće ne zna “beknuti” engleski, što je velika prepreka u komunikaciji sa svijetom. Imaju, istina, privatne međunarodne škole u kojima se predaje na engleskom i koje pohađaju uglavnom stranci, ali to je kap u moru.

Naravno, kao i u svakoj nesvrstanoj zemlji (nekadašnji predsjednik Sukarno jedan je od osnivača toga pokreta), veliki je nerazmjer između bogatih i siromašnih.

- Kapitalizam i takav način života još ih nije preuzeo. Dosta je prljavo i nije bilo planirane gradnje. Sve je prilično kaotično. Na samo dvadesetak kilometara od Palembanga ljudi još žive u kućama na drvetu. Divlje je i po gradu. Svatko je gradio kuću/zgradu/kolibu kako je htio i gdje je htio, tako da, s jedne strane, imaš kuće od kartona i sojenice ili barake od nekih metalnih ograda, kao što su krovovi na nekim našim starim garažama, a, s druge strane, odmah pokraj takvih siromašnih mjesta vidjet ćeš luksuznu vilu, luksuzni hotel i shopping centre. U istoj ulici vidjet ćeš ljude koji voze skupocjene automobile i nose markiranu odjeću te brojnu sirotinju. Nisu baš ni prilagodljivi, pa tako dođe neki tip u shopping centar, sjedne na klupu, digne bose noge i počne čačkati po nožnim prstima - govori o svojim iskustvima Ljubojević.

Vlast se, doduše, trudi ljude kultivizirati, pokušava svima učiniti život ugodnijim, ako ugodnim smatramo ono na što smo navikli prema zapadnim standardima. Vlast im nudi sagrađene stanove, no većina još uvijek živi u sojenicama, kolibama ili barakama. To im ja valjda gušt...

- Čini mi se da je većini još uvijek teško prihvatiti promjene koje donosi moderni svijet. Jer dok im se nudi mnogo kvalitetniji način života, mnogi ipak žive pomalo divljački. Može se reći kako im je skromnost vrlina. Ali i iznimna ljubaznost. Predivno je kada ti se uvijek nasmiješe, za razliku od naših nadrndanih ljudi. U Indoneziji zapravo shvatiš kako možeš biti sretan i kad nemaš previše novca - zaključio je svoju priču Osječanin na Sumatri.