Neki kažu da Hrvatska pronalaskom nafte ispod Jadrana može biti za nekoliko godina kao Norveška, jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja na svijetu, dok razni “zeleni” skaču do neba i vrište kako nafti i turizmu ruku pod ruku nije mjesto na Jadranu.

Koliko su zapravo uopće realne usporedbe Hrvatske s Norveškom? Početna je usporedba kako Norveška ima nešto manje od pet milijuna stanovnika, a Hrvatska nešto manje od njih. Svaka druga usporedba, osim u virtualnom svijetu, bar za sada, neutemeljena je. Jer, Norveška je na svjetskim ljestvicama prva kao zemlja s najvišim prosječnim primanjima, najdužim životnim vijekom stanovnika i najboljim uvjetima za život. Norvežani ne voze službene automobile, nemaju na njih pravo, ali zato kad god im zatreba uzimaju bicikl i obavljaju i privatni i službeni posao, a taksi uzimaju samo u najvećoj žurbi. U Norveškoj je, primjerice, najmanje vlasnika skupih automobila Ferrari u Europi.

A kad je o nafti riječ, tek neke pretpostavke govore kako u Jadranu ima oko tri milijarde barela nafte, dok Norveška ima, što su dokazala sva istraživanja, još najmanje oko šest milijardi barela. Norveška je uz to i najveći europski proizvođač nafte, a poslije Rusije i Katara, treći svjetski izvoznik plina. Izvoz nafte i plina donio je Norveškoj u 2013. prihod od 570 milijarda kuna! To je polovina ukupnog izvoza, i čak 15 puta veći iznos od izvoza ribe, prema čemu su Norvežani poznati. Prema nekim podacima Norveška je znala godišnje proizvesti i 200.000 milijuna tona nafte! Usporedbe radi, toliko INA proizvede za 40 godina.

Od nekadašnje zemlje u kojoj se zbog siromaštva šezdesetih najviše trošilo krumpira, danas gospodarstvo Norveške zarađuje oko 53 milijarde eura godišnje! Procijenjeno bogatstvo svakog kućanstva u Norveškoj teško je u prosjeku oko dva milijuna kuna. Prosječna potrošnja kućanstva je mjesečno oko 36.000 kuna, a to je 40 puta više nego prije otkrića nafte i plina. BDP Norveške je u 2013. godini bio za 90 posto viši od BDP-a zemalja EU-a, EU-a koje Norveška ne želi biti član. Zašto?

- Jednostavno, ne žele prepustiti svoja bogatstva na upravljanje birokratima kojima je jedini cilj zarada na račun gospodarstava koja su pod različitim pritiscima i ucjenama ili nisu dovoljno profilirana, drugim riječima nemaju svoju viziju i nisu sigurna da znaju što žele - spremno objašnjava naš sugovornik, prof. dr. sc. Zdenko Krištafor, iz Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo Rudarsko geološko naftnog fakulteta u Zagrebu.

Valjda u tome i leži tajna norveškog naftnog i svakog drugog uspjeha. Jer, stručnjaci će reći kako postoje dva osnovna modela eksploatacije podmorja - koncesije i ugovori o podjeli proizvodnje. Norvežani su se odlučili za model prema kojem su izvukli najveću korist za državu i svoje građane. Zaštitili su najprije svoje interese, i to bez ustupaka međunarodnim investitorima, i nisu žurili. Na taj način nisu dopustili, kao mi u Hrvatskoj, “brbljaonicu” na javnoj sceni gdje svi uvijek sve znaju, gdje svi imaju rješenje, gdje odmah nastaju podjele, gdje nastaju pravi mali ratovi.

- Danas je vrlo aktualna i, rekao bih, jako ispolitizirana tema, o mogućnostima i izgledima bušenja na Jadranu. Kao i u većini slučajeva, osluškuje se javno mnijenje, pri čemu se daje značaj i prostor osobama iz javnog života, raznim više ili manje ispolitiziranim udrugama, a najmanje struci - jasan je prof. Krištafor.

U Norveškoj je sve bilo drukčije. Istraživanja su započela 50-ih godina, prvi pozitivni nalazi došli su 60-ih, a eksploatacija je započela 70-ih. I nakon što je utvrđeno da u podmorju ima dosta nafte, norveški je parlament 1971. usvojio tzv. deset naftnih pravila. Glavninu tamošnje proizvodnje nafte i plina kontrolira Statoil, tvrtka u većinskom vlasništvu države, dok na pedesetak postojećih polja u norveškim morima rade mnogobrojne svjetske kompanije. Bilo je propisano da eksploatacija podmorja mora biti pod kontrolom norveške vlade. Cilj je bio smanjiti ovisnost o uvozu energenata koji se eksploatiraju. Industrija nafte morala je otvarati nova radna mjesta i ulagati u edukaciju radnika. Brinulo se o zaštiti okoliša. Troškove snimanja plaćali su strani partneri, a kompanije koje su željele eksploatirati podmorje morale su osnovati podružnice u Norveškoj, zapošljavati tamošnju radnu snagu i koristiti usluge norveških brodogradilišta i podizvođača. Istraživanje i eksploatacije naftno-plinskih polja, transport i oprema u Norveškoj su u 40 godina odnijeli više od 2000 milijarda kuna današnje vrijednosti. Silno se isplatilo. Jer, otkako je krenula velika eksploatacija u Sjevernom moru, pa do kraja 2013. godine, u poseban su Državni naftni mirovinski fond Norvežani spremili fantastičnih 5000 milijarda kuna, ili milijun kuna po stanovniku! Novcem, čiji iznos stalno raste, isplaćivat će mirovine budućim generacijama. Ali, o njima će se brinuti i kad nestane nafte i plina.

A kako je kod nas? Vlada RH početkom godine izdala je dozvole za istraživanje i eksploataciju na deset istražnih prostora na Jadranu. Dozvolu su dobile kompanije Marathon Oil, OMV, ENI, Medoilgas i Ina. Marathon Oil i OMV istraživat će sedam polja, ENI i Medoilgas jedno polje, a Ina dva polja. I uzalud je Barbara Dorić, predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike, objašnjavala kako je u nas “kriva percepcija da će te kompanije sutra doći i početi bušiti”. Digla se buka protiv bušenja Jadrana, iako se zna da se prije svake istražne radnje mora napraviti ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu. A prije same eksploatacije mora se napraviti studija utjecaja na okoliš, koja je bezuvjetno obvezujuća. Ona i propisuje može li se i na koji način eksploatacija provesti.

- Zahvaljujući naftno-rudarskoj struci rano je prepoznat potencijal Jadrana. Što je posebice važno, tada je to bilo opredjeljenje koje je, sa stajališta energetske neovisnosti i razvoja, poticala politika. Bez tog razdoblja strukovne neovisnosti ne bi danas bilo plina iz ležišta eksploatacijskog polja Sjeverni Jadran. Kod nas se na istraživanju nafte i plina na Jadranu radi od kraja 60-ih godina kad su počela prva seizmička istraživanja te izrada bušotina u podmorju, na otocima i priobalju - podsjeća prof. Krištafor.

Također treba znati kako su se u međuvremenu razvijale tehnike i tehnologije izvođenja i interpretacije seizmičkih zapisa tako da su obnovljena i učinjena dodatna ispitivanja koja danas služe kao podloga za potencijalna istraživanja podmorja od strane domaćih i stranih tvrtki koje u tome nalaze svoj interes. Dakle, bez dodatnih istraživačkih radova, što podrazumijeva i bušenje, nećemo znati krije li se u našem podmorju plin i nafta, upozorava prof. Krištafor. Prema njegovoj ocjeni “pretjerane su usporedbe i neoprezne izjave ministra gospodarstva da će Hrvatska u dogledno vrijeme biti Kuvajt ili Norveška. Jadran se ni po površini, a ni po uvjetima zalijeganja mogućih ležišta ugljikovodika ne može mjeriti s navedenim zemljama”.

Prof. Krištafor kaže kako smo i svjedoci povremenih ekoloških nesreća koje vrlo nepovoljno utječu na stav javnosti o potrebama istraživanja i eksploatacije iz podmorja. A činjenica je da do većine akcidenata dolazi zbog ljudske pogreške. Zbog toga postoji zakonodavstvo koje svodi mogućnost ljudske nepažnje i pogreške na minimum. U tom pogledu Norveška je, opet naporima i znanjem struke, izgradila standarde koji su danas mjerilo u cijelom svijetu. Svima je poznata posljednja velika ekološka katastrofa u području Meksičkog zaljeva. Upravo u tijeku sanacije posljedica predsjedničkim je ukazom rasformirana američka regulatorna agencija, tada odgovorna za ocjenu projekata i odobrenje izvođenja radova u odobalju (Minerals Management Service), te osnovana nova (Ured za upravljanje energijom i provedbu zakonske regulative - BOEMRE), s promijenjenom i znatno pojačanom ulogom u dodjeli koncesija i odobrenju izvođenja radova. Osnova za uspostavu rada novog Ureda bila je temeljita reforma zakonske regulative koja je našla podlogu u već dobro ispitanim mjerilima norveških standarda koji uživaju najveći ugled u naftno-rudarskim radovima na vodenim površinama. Zbog toga nije slučajno da se danas norveški standardi u izvođenju operacija u bušotinama (NORSOK - standard Norveškog instituta tehnologije), te standardi za klasifikaciju i provjeru objekata za bušenje na moru (primjerice, Det Norske Veritas - DNV), smatraju autoritetima u tom području.

Samim time nameće se i konačno mišljenje o daljnjim radovima u našem podmorju. Prof. Krištafor je po tom pitanju jasan i kaže:

- Na državnim je institucijama i agencijama uspostaviti najviše standarde koji će omogućiti istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina iz podmorja. Pritom mislim i na cijeli slijed trenutačno važećih postupaka, radnji i dokumenata koje je potrebno pribaviti, ali i nužnu doradu zakonske regulative. Prihvaćam dobar dio stavova ekoloških udruga, međutim, u toj djelatnosti mislim da je prioritetan glas struke teži li se uspostaviti energetsku neovisnost i stanje koje se često podrazumijeva pod sintagmom “održivog razvoja”.